Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sjedila je kraj prozora, u kasno jesenje poslijepodne, maglovito i tmurno, i zurila u živicu s koje su se cijedile kapljice. Zurila je u malu kapijicu na prilazu kući.
Živjela je sama. Bila je sitna i krhka, nježnih crta lica, lica nježnog i sjetnog, koje bi privuklo svačiji pogled.
Svačiji bi pogled prije svega privukle njezine oči i pogled tih očiju. Tamnoplave poput mora, tamo gdje je najdublje, bile su njezine oči, a pogled je bio još plavlji, još dublji ...
Bila je lijepa, iako sebe nije smatrala lijepom. Jer hroma je bila, pa je zbog jedne noge koja je kraća bila, hramala.
Dok je sjedila kraj prozora i zurila u suton koji se brzo pretvarao u tamu, njezin je tamnomodri pogled bio zamračen strahom. Već je dvanaest dana, po povratku kući s posla, u svojem poštanskom sandučiću, među hrpom šarenih prospekata, zaticala pismo u tamnocrvenoj omotnici.
Prvi se put začudila – Zašto pismo nema ni adrese ni marke?
Pomislila je da joj je netko od prijatelja ostavio poruku, pa se zapitala zašto oklijeva to pismo otvoriti, zašto ju je strah to pismo pročitati ... Pitala se – Zašto bi netko odabrao baš takvu, krvavo crvenu omotnicu ...
Mala Ptičice ...
Čuvaj se velikog Mačka! ... pisalo je u pismu.
Čim je pismo pročitala, znala je da ga piše netko koga bi se trebala čuvati. Zadrhtala je, kao da je doista mala ptičica prema kojoj veliki mačak pruža kandže.
A zatim su se pisma redala, dvanaest dana, dan za danom.
Uvijek su bila u crvenoj omotnici, a poruke su uvijek bile dvosmislene:
Ptičice slatka, tako bih te rado pojeo!
Veliki bi te Mačak rado ulovio ...
Baš me zanima kako će me tvoje lijepe plave oči pogledati kad te u svoje šape nježno uhvatim ...
Ptičice, ptičice, Macan bi rado brke omastio, takvom slatkom ptičicom ...
Toga je dana, već izluđena pismima u crvenoj omotnici, na povratku kući, svratila u policijsku postaju. Obratila se detektivu na kojega ju je uputio policajac za prijamnim pultom.
Detektiv je bio visok, zgodan i gledao ju je pronicljivim pogledom, dok se, šepajući, približavala njegovom stolu.
Kad je pisma, koja je u torbi ponijela, pročitao, nasmijao se i rekao: A jeste li pomislili gospođo ... ili možda gospođice ...da su to pisma nekoga kome ste se svidjeli.
Sigurno ih piše neki mačak kojem je pogled zapeo na vašim lijepim plavim očima ...
Pocrvenjela je i spustila pogled kad joj je to zgodni detektiv rekao, šeretski se zagledajući u njezine oči. Kazao je da će zadržati ta pisma, za svaki slučaj. Preporučio joj da za svaki slučaj bude oprezna, da provjeri navečer jesu li joj vrata zaključana a prozori dobro zatvoreni. Rekao joj je da mu se ponovo obrati ako još koje pismo stigne.
U pismima nema izravnih prijetnji, za sada ne treba ništa poduzimati ...
Dao joj je svoj broj telefona i rekao da ga, ako zatreba, može nazvati u bilo koje doba dana ili noći ... i pogledom ju je ispratio kad je odlazila.
Osjetila je njegov pogled dok je šepala prema izlazu i osjećala se posramljeno zbog toga šepanja i mislila kako je taj zgodni detektiv vjerojatno sažaljeva ...
Bila je malo smirenija, no samo dok nije stigla kući, samo dok nije, oklijevajući, otvorila poštanski sandučić.
Crvena omotnica, trinaesta po redu, ležala je na dnu sandučića. Odmah ju je otvorila.
Ptičice, lijepa mala ptičice ...mogli bismo se uskoro sresti. Mačak.
Ušepala je brzo u kuću, zalupila i zaključala vrata.
Nije se ni presvukla, ni večerala. Sjela je kraj prozora i odlučila čekati, i cijelu noć ako zatreba. Sjedit će iza zavjese i gledati prema kapijici na koju je pričvršćen poštanski sandućić. Sjedit će cijelu noć i cijeli dan, neće ni na posao sutra otići. Mora vidjeti toga Mačka koji joj poruke ostavlja ...
I tako je sjedila kraj prozora i gledala. Rijetki su prolaznici prošli, ne zaustavljajući se kraj njezine kapijice. Ptičice u živici otpjevale su svoju večernju pjesmu i zaspale. Suton se pretvorio u mrklu noć. A ona je još uvijek sjedila u mračnoj sobi, iza zavjese i gledala prema ulaznoj kapijici koja je bila osvjetljena slabom svjetlošću ulične lampe.
Sjećala se riječi onoga zgodnog detektiva da se možda radi o nekom tajnom udvaraču. No, mislila je, nesvjesna koliko je lijep njezin plavi pogled: Tko bi to mene, hromu, pogledao?
Oko ulične lampe oblijetao je roj mušica, proletio je i šišmiš, crni se mačak provukao ispod ogradice ... Taj mačak sigurno ne ostavlja pisma, pomislila je ...
Ponoć je već davno bila prošla, kad je njezinoj ogradici prišla visoka crna prilika u crno odjevena muškarca, s kapuljačom duboko navučenom na lice. No, taj neznanac nije gurnuo pismo u njezin poštanski sandučić. Stajao je i dugo zurio u njezin prozor.
Zatim se, poput velike gipke crne mačke, prebacio preko ogradice i krenuo prema njezinom ulazu. Kratko je vladala tišina, a onda je začula škljocaj brave ... i otvaranje svojih ulaznih vrata.
Tihi su koraci krenuli kroz predsoblje, a na staklu vrata koja su sobu dijelila od predsoblja ocrtala se velika crna silueta.
Ona se brzo zavukla iza zastora i stajala je tamo, drhćući i pokušavajući suspregnuti jecaj.
Vrata su se tiho otvorila i On je ušao u sobu, gipkim mačjim korakom. U ruci mu je bljesnula baterijska svjetiljka, a mlaz svjetlosti počeo je pretraživati sobu.
Ptičice, ptičice, gdje si se skrila ...
Evo Macana ...
Prvo ću se malo poigrati malom Ptičicom ... a onda ću te, Ptičice, pojesti u slast ...
Snop svjetlosti brzo ju je otkrio, crni je Mačak prišao, odgrnuo zavjesu i snop joj svjetlosti uperio u lice, u oči ...
Kakav lijepi plavi pogled, ptičice mala ...
Već smo se mimoišli nekoliko puta, no ti, Ptičice, nisi mi pogleda uzvratila ...
A sad će Mačak tebe dooobro pogledati Ptičice ... a onda će perca frcati ...
Pružio je ruku i zgrabio je za rame, a drugom je rukom povukao njezinu plavu bluzu tako da su dugmad poletjela na sve strane, a bluza se razderala i otkrila joj grudi.
Ruka u crnoj rukavici, poput mačjih pandži, posegnula je za njezinim grudima, grubo ih zgrabila ...
a zatim su se obje ruke sklopile oko njezina vrata. Osjetila je kako joj dah nestaje, počelo joj se mračiti pred očima ...
Rukom se oduprla o prozorsku dasku i napipala odvijač koji je tamo ležao. Tim je odvijačem otvarala prozorska krila, kad je dan ranije prala prozore.
Zgrabila je odvijač i zabila ga napadaču u grlo. Krv je šiknula i oblila je, a velika se crna prilika sručila na pod pod njezinim nogama.
Što sam to uradila ... pomislila je ...ubila sam ga ...
Nagnula se da vidi može li mu pomoći, zaustaviti krvarenje.
Vrisnula je kad se Crni mačak uspravio i ponovo prema njoj krenuo.
Stoj, baci oružje ... u tom se trenutku začuo glas s vrata sobe.
Crni se mačak naglo okrenuo prema tome glasu, izvlačeći revolver iza pojasa.
Odjeknuo je pucanj i crna je prilika pala na pod.
Kad se svjetlo upalilo, ona je stajala okrvavljena, razderane bluze, otkrivenih grudiju, razrogačenih plavih očiju. Crna je prilika ležala na podu, nepomično. Po plavom se tepihu širila velika crvena mrlja.
Detektiv je prišao prilici, nagnuo se nad nju, strgnuo masku... Oči, žute poput mačjih, bile su otvorene i zurile su u strop, nepomične, mrtvog pogleda...
Visoki joj je detektiv prišao. Skinuo je sako, ogrnuo je i zagrlio.
Ne boj se više, Ptičice ... opasnost je prošla.
Naslonila mu je glavu na rame i smočila mu košulju suzama koje su joj potekle iz lijepih modrih očiju ...
Ni ja nisam tome modrom pogledu odolio, rekao je detektiv. I dobro da nisam ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
