Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Lađa lađara Harona, sina boga tame Ereba, približavala se obali.
Kad se lađa obali sasvim približila, Rose je vidjela da lađar zaista liči opisima iz mitologije. Lice mu je bilo blijedo, naruženo slomljenim nosom i obraslo rijetkom crnom bradom. Tijelo neproporcionalno jakih ramena i tankih krivih nogu, bilo je odjeveno u prljavu tamnocrvenu crvenu tuniku, a glava pokrivena crnim šeširom.
Zurio je u Rose modroplavim očima, ne obraćajući pozornost na Morpheusa.
Ružan, očito zloćudan, bio je taj lađar.
No, što ga je dulje Rose gledala, to je više zapažala da je Haron podsjeća na nekoga. Ta sličnost koju Rose nije identificirati, duboko ju je uznemirila. Na koga li je to Haron ličio?
Rose je poželjela odvratiti pogled od Haronova lica, no ono ju je, unatoč ružnoći, neodoljivo privlačilo. Na tomu je licu sve ružno i izobličeno bilo. Zelenkasta, nečista put, nisko čelo, slomljeni nos, tanke, beskrvne usnice, stisnute i iskrivljene ...
No, kad je ponovo susrela Haronov pogled, Rose je shvatila da na njegovom licu ipak nije sve ružno. Oči su mu bile velike i tamnomodre, savršeno čistih bjeloočnica, okružene dugim, gustim i tamnim trepavicama. Rose je te oči prepoznala!
Pogled nije nimalo ličio Morpheusovu pogledu, no oči jesu.
Bile su isto tako nestvarno lijepe, duboko modre, kao Morpheusove. Gledale su je uporno, prodorno, ispitujući, a ona se tim pogledom zarobljena osjetila.
Morpheus ju je u tome trenutku uhvatio za ramena, prema sebi okrenuo.
I Rose se zagledala u tamnomodre oči Morpheusove, tako slične očima toga strašnog lađara, u čiju su se lađu spremali ukrcati.
Morao sam ti to ranije reći, Rose ... no nisam snage smogao.
Haron i ja istu mater imamo. I obojica smo njezine modre oči nasljedili.
Nyx, božica noći, naša je mati.
Očevi su nam različiti.
Haronov je otac Erebos, bog tame a moj otac je Somnus, bog sna.
Haron i ja polubraća smo, no nikada se do sada susreli nismo.
Njega se mati odrekla odmah po rođenju jer rodila ga je s nevoljenim Erebosom s kojim je na trenutak zaborav potražila. Zaboraviti je željela svoju nekćerinsku ljubav prema Somnusu, ocu svojemu ... ocu mojemu.
Kad se Haron rodio, nije ga ni pogledati htjela, a Erebosu, koji je na ruke novorođenog sina dočekao, rekla je da nikada više ne želi vidjeti ni njega ni Harona.
Kada sam se ja rodio i mene je, svoga prvorođenca, moj otac Somnus u ruke primio ... jedino me on volio, dvostrukom ljubavlju, jer on mi je i otac i djed.
Podgovoren od Nyx, prema kojoj i dalje nečistu strast osjeća, od sebe me otjerao. Somnus nju ne ljubi, samo strašću za njom gori, a Nyx za njim gine ...
Nyx je i mene izdala, kao i Harona ... i ostalu braću mi - Phobetora, Icelusa i Phantasosa.
Rađala nas je samo da Somnusa zadovolji, mrzeći nas od rođenja jer smo joj oduzimali dio Somnusove ljubavi, jer smo joj ljepotu djevojačku kvarili ...
Rodila nas je, no mati nam nikada nije bila.
Phobetor, Icelus i Phantasos, moja mlađa braća, nisu nikad za materinom ljubavlju žudili. Ni do oca im nije stalo, oni samo njegovo prijestolje priželjkuju. Protiv oca i mene su se urotili, skupa se drže, s materom šuruju, iako se međusobno ne vole. Čak ni blizanci, Icelus i Phantasos, bratsku ljubav ne osjećaju. Povezuje ih samo želja da meni prvenstvo otmu ...
Ja sam Somnusov prvijenac, no ne i materin ...
No, za nju, Nyx, majku našu, ni prvenstvo ništa ne znači, ona ni za prvijenca svog Harona ljubavi nema, kao da nikoga voljeti ne može osim Somnusa ...
Zna li Haron da si mu ti brat? upitala je Rose Morpheusa.
Erebos je dugo Haronu istinu tajio ... odgovorio je Morpheus. Rekao mu je da ga je rodila nimfa Styx koja u rijeci Styx živi, po kojoj je ta rijeka smrti ime dobila. Pošto ga je Nyx odbacila, Erebos se nimfom Styx oženio, odgoj joj Haronov povjerio.
Otada Haron s maćehom živi, njezinom rijekom putnike prevozi u Hadov tamni svijet. A Had je brat Erebosov, stric Haronov.
No, tajna se ni jedna sačuvati ne može, ni na Zemlji, ni na Nebesima.
Haron je istinu doznao. Doznavši da ga se rođena mater odrekla, a otac obmanuo, velikim oblutkom s obale Styxa, u očaju si je nos polomio, lice naružio. Do tada, pričale su mi nimfe, sestre Styxine, lijep je bio. I ličili smo izgledom jedan na drugoga, tvrdile su, Haron, brat moj i ja, iako su nam naravi od početka bile različite.
Od trenutka kad se unakazio, Haron više nije na tlo stupio, ni progovorio niti jednu riječ. Šutke umrle prevozi, u svijet mrtvih, iz lađe svoje ne izlazi. Tijelo mu se izobličilo, lice poružnilo ... duša skamenila.
Ne znam što će uraditi kad me ugleda, kad me prepozna.
Sve razloge ima da me mrzi ...nadam se jedino da će se možda na tebe sažaliti ...
Jer, Haron i ja braća smo, iako ne i od istoga oca. Čini mi se da mi je on sličniji od braće i po ocu i po materi. Kad ja nisam prema tebi mogao ravnodušan ostati, ni on neće ...Osjećam to i vidim kako te gleda ...
No, kako bilo da bilo, Rose, drugog puta u podzemni svijet nema.
Ukrcati se moramo u Haronovu barku, inače rijeku Styx nećemo prijeći ....
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
