Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je stajala i zurila u mrak.
A zatim se okrenula i nastavila koračati prema svojim kućnim vratima.
Polako i mirno, kao da se vraća iz lijepe šetnje.
...
Tek kada je ušla u kuću i zaključala vrata za sobom, Rose je osjetila kako je izdaje snaga.
Iz velikog ogledala u predsoblju u nju je zurilo blijedo lice. S velikim crnim podočnjacima. Uokvireno mokrom kosom. Trgnula se, pa shvatila kako je to njezin vlastiti odraz.
Zagledala se u sebe. U svoj lik u ogledalu, no i u svoju nutrinu.
Zašto se okrenula?
Iz hrabrosti? Prkosa? Očaja?
No, u njoj nije ostao niti atom snage. Samoanalizu će ostaviti za poslije.
Svukla je mokru odjeću i bacila je na pod.
Ušla je pod spasonosnu toplinu vreloga tuša. Dugo je stajala, zatvorenih očiju, pod toplim mlazom, očekujući opuštanje zgrčenih mišića, zagrijavanje hladne kože.
Topli je tuš opustio Rosein grč. Onaj mišićni, no ne i onaj unutarnji.
Ovila je kosu tamnoplavim frotirskim ručnikom, a tijelo omotala frotirskom plahtom iste boje.
Još uvijek bosa, otišla je u sobu. Izvadila iz vitrine debelu brušenu čašu i napunila je burbonom. Four Roses. Vatrene su joj se ruže slile niz grlo. Skliznule do želudca, pojurile u krvotok. Tek nakon četvrtog, obilnog gutljaja, unutarnji je grč počeo popuštati.
Zašto je Thanatos nije pogledao u oči?
Rose je znala.
To što ona nije željela biti miš, nije uplašilo velikog Mačka.
Njegove kandže nisu se uvukle od divljenja njezinoj hrabrosti. Niti od sažaljenja. Sve je to bio samo nastavak okrutne igre.
Pa dobro, Thanatose ... pomislila je Rose, ohrabrena burbonom. Ne podcjenjuj mišića. Mali miš ponekad proglođe rupu svojim šiljatim, oštrim zubićima, i tamo gdje se nitko ne bi nadao.
Nije imala ni toliko snage da navuče spavaćicu. Samo je pustila Lucifera u noćnu šetnju. Jer, kiša je u međuvremenu prestala, a Lucifer je uporno mijaukao u kuhinji, tražeći van.
Još uvijek omotana modrom frotirskom plahtom, Rose se sručila u krevet.
I zaspala, prije no što joj je glava dotakla jastuk.
Mislila je kako ju je probudio šum vjetra u krošnjama breza.
Neki se jak vjetar pokrenuo dok je ona spavala, goneći guste oblake nebom. Prelijetali su preko punog mjeseca. Žurili nekamo, u nepovrat.
Stajala je, bosa, na keramičkim pločicama koje su popločavale njezino predsoblje.
Bila je gola. Modra frotirska plahta ostala je zgužvana na krevetu.
Odmaknula je zastor i gledala u svoj vrt.
Lucifer je prelazio preko mjesečinom obasjanog travnjaka, žureći prema vratima. Možda je zapazio pokret pomaknute zavjese ... ili je svojim oštrim mačjim sluhom uhvatio njezin tihi šušanj.
Rose je otključala i otškrinula vrata. Taman toliko da pusti Lucifera šmugnuti unutra.
I on je dotrčao, elegantnim mačjim pokretima. Ušao je.
Zastajao je, gledajući u Rose.
A ona je uzviknula od radosti. Jer Luciferov je pogled bio – plav.
Zažmirila je, osluškujući vlastito srce, kako radosno i užurbano kuca.
Kad je otvorila oči, Morpheus je stajao pred njom.
Njegov je modri pogled, ispunjen željom, lutao njezinim golim tijelom.
Rose je poželjela uhvatiti taj tamnomodri pogled svojim pogledom. No, Morpheusov je pogled i dalje tragao njezinom golotinjom.
Zgrabio ju je i ponio.
Bacio ju je na postelju.
Zbacio je svoj crni plašt i stajao nad njom. Nag. Uzbuđen.
Velik.
Rose je preletjela pogledom preko Morpheusova vitkog tijela.
Pogled joj se podigao do Morpheusova lica. No, on je i dalje nije gledao u oči.
Bacio se na nju poput zvijeri.
Zube joj zario u vrat. Njegovi su je poljupci zapekli poput žara.
Ljubio joj je i grizao grudi. Oštri su mu se nokti zabadali u Roseina leđa, u mišice ruku. Parali su joj kožu na bedrima, šireći ih. Prsti su poput klještiju stiskali njezine male labie, rastvarajući ih, surovo prodirući u nježne otvore njezina tijela.
Spremao se ući u nju. Zarinuti se u njezine dubine, na obazirući se na otpor. Trgajući je i razdirući.
Rose je vrisnula: Morpheuse!
Zastao je.
Rukama ju je prikovao za krevet. Uzdigao se nad njom. Velik i zastrašujući.
Dok ju je jednom rukom pritiskao uz postelju, drugom ju je rukom i dalje dirao. Sve grublje, sve nasilnije. Rose se počela grčevito otimati.
Tada je Morpheus konačno podigao pogled do njezina lica.
No, i dalje je nije gledao u oči.
Rose je s užasom vidjela kako njegov pogled više nije modar.
Oči su mu žuto sjajile.
A okomita se zjenica prvo suzila u tanku crtu, a potom raširila, progutavši žutu šarenicu. Crna je praznina zurila u Rose, još uvijek izbjegavajući njezin pogled.
Tamno je oko požudno prelijetalo preko njezinih usana, njezinih grudiju, spuštajući se niz njezino tijelo. Zapekao ju je taj pogled, koji se poput snopa vrele, crvene svjetlosti spustio do njezina venerina brežuljka.
To nije bio Morpheus!
Krinka je pala.
Lovac ju je pratio. Sama ga je pustila unutra.
Rose je u očaju kriknula. I probudila se.
U sobi je bio mrak.
Upalila je svjetlo. Otrčala u predsoblje. Vrata su bila zaključana.
Rose je stala pred veliko ogledalo, grozničavo pregledajući vlastito tijelo.
Nije bilo ni modrica ni ogrebotina.
Thanatos joj je samo pokazao.
Što bi joj mogao uraditi.
Što joj želi uraditi.
Što će joj uraditi.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
