Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
(prethodni nastavak)
Ipak je tražila prilično dugo.
I konačno - pronašla.
Izvrstan izvor. S brojnim prikazima slika, uz recenziju i - podrobni životopis slikara.
Autor teksta bio je afirmirani likovni kritik. Precizan i analitičan. Izvrstan poznavatelj slavnoga slikara.
Posmrtno slavnog. Jer za života, slikaru nitko nije posvetio kritiku. A rijetko mu je tko kupio sliku.
Kritičar se očito slikarem i njegovim djelom bavio dulje vrijeme. I nije skrivao fascinaciju njime.
Rose je stranicu preletjela pogledom. Kliknula na pokoji thumbnail kako bi zavirila u slike.
Fantastične scene, kao iz noćnih mora. Predimenzionirane. I formatom i ekspresivnošću.
Cvijeće. Ulja malih formata, gotovo minijature. Makovi, vrlo slični onima na slici koju je kupila. Gotovo – varijacije na istu temu..
Uglavnom ulja.
I pokoji crtež kredom. Erotski. Vrlo specifičan. Jer sve su djeve, obljubljivane na tim crtežima, spavale. Ili barem – glumile san. Neke od djevojaka na slikama ličile su na dječake...a neke su vjerojatno i bile dječaci. Efebi. Nedorasli mladići koji u jednom trenutku svoga odrastanja mogu biti nježniji od djevojčica. No, djeve ili njima slični mladići na crtežima - spavali su. Dok je ljubav s njima vodila uvijek ista muška spodoba. S krinkom.
Morbidno, pomislila je Rose.
Zatim je pročitala pokoju od kritičarevih analitičkih rečenica o slikarevu djelu.
Pa se zaustavila – na slikarevu životopisu. Jer, kritičar se potrudio biti i biograf.
Slikar je postao poznat i «razvikan» tek nakon smrti.
Rođen kao mlađi sin u bogatoj građanskoj obitelji. A umro je bijedno – kao opijumski ovisnik. U nekoj tajnoj londonskoj opijumskoj špelunki. U Sohou, vjerojatno. Overdose je, spekulirao je slikarev biograf, vjerojatno bila - namjerna. Slikaru je možda dojadio život ovisnika, propala karijera, odbacivanje od strane obitelji ... ili ...
Neprodate slike je iz njegova bijedna stana na mansardi, nakon njegove smrti preuzela njegova obitelj. Koja je bila ugledna. Pa ga se, kao otpadnika, se za života odrekla. Zanijekala ga i prešutjela. Kao – obiteljsku sramotu.
Stidjeli su se i – njegovih slika. No, svojom su naravi bili "posjednici", pa slike ipak nisu bacili.
Slike su nekoliko decenija čamile na tavanu.
A onda su otkrivene!
Na tavanu je, obavijen paučinom, bio – gotovo cijeli slikarov opus. Jer on jedva da je uspio prodati koju sliku za života. A neke je vjerojatno – trampio. Za stanarinu, piće, hranu...
Ili još vjerojatnije – za dozu opiuma.
To je otkriće bilo svjetska senzacija.
A otkrićem se dičio nitko drugi nego - kritičarev predak.
Pa je cijenjeni kritičar, s ugledom i ostavštinom, baštinio i slikara.
Slike su dobile svoju sobu u londonskom muzeju, koji je većinu slika otkupio.
Nekoliko je slika prodano, po fantastičnim cijenama, anonimnim kolekcionarima. Fantastično bogatim. Jer cijene slika su bile takve da su i njih držali u tajnosti.
Na dnu teksta Rose je pronašla zanimljiv, za nju zapanjujući podatak.
Najvrjedniji dio slikareva opusa bio je ciklus od sedam slika.
Kritičari su ciklusu dali i naziv: Makove glavice.
Slike su prikazivale cvjetove maka ... i makove glavice ... i opijumski pribor.
Bile su malih dimenzija.
Za razliku od ostalih slika ovoga majstora koje su pronađene neuramljene, svih je sedam slika iz toga ciklusa bilo uramljeno.
Okvire je izradio poznati skulptor, umjetnikov suvremenik.
S kojim je slikar imao tajnu ljubavnu aferu, otkrivenu tek kasnije.
Slikar je očito bio biseksualan. Jer u životopisu je bilo afera, i s ženama i s muškarcima.
A skulptor je za života važio za heteroseksualca, čak i don huana.
Slikarova djela, kao i ljubavna afera sa rečenim skulptorom, otkrivene su kada je nakom smrti slikar postao slavan. I kada su svi počeli lešinarski kopati po njegovu djelu i njegovu životopisu.
A podatak o sedam slika, uz podroban opis samih slika i njihovih okvira, našli su u korespodenciji onoga skulptora. Slikareva ljubavnika.
Uz opise njihovih erotskih igara, burnih svađa i konačnoga raskida.
Svoju su vezu uspjeli održati u tajnosti ... pisao je biograf.
A iz korespodencije se doznavalo kako je slikar svojem ljubavniku skulptoru ulazio na stražnja vrata. U njegovu kuću u elitnome londonskom kvartu. I inače, vjerojatno.
Rose je pogledala njihove fotografske portrete. Bile su to ustvari dagerotipije. Smeđe i zrnate. No moglo se vidjeti kako je slikar bio crnokos, upalih obraza, očiju duboko uvučenih u očne duplje, a skulptor plav i pomalo «mesnat». Tanka plava brka nad senzualno punim usnama.
Na kojima se, na fotografiji, ocrtavao cinični osmijeh. Kakav neskladan par, pomislila je Rose.
Skulptor je jednoga dana pronađen mrtav. U svojoj raskošnoj kući, smrskane lubanje.
Ubojica nikada nije pronađen.
A slikar je umro nedogo nakon toga. Od pretjerane doze.
Koju je, možda - uzeo namjerno.
No, iz slikareva ciklusa Glavice maka, sastavljenog od sedam slika, ciklusa tako podrobno opisanog u pronađenim pismima ... bilo je sačuvano samo – šest.
Jedna je netragom – nestala.
Pa je za njom bila organizirana opća potraga.
Povremeno su, dižući medijsku prašinu, iskrsavali plagijati.
Obmanuti kolekcionari vodili su sudske sporove sa galeristima koji su im plagijat
prodali «pod original».
A original – nikada nije pronađen.
Rose je bila sigurna.
Original – je pronađen.
Tu je – pred njom.
Rose je shvatila kako posjeduje originalno umjetnikovo djelo. Svjetsku senzaciju.
Neizmjerno dragocjenu. I skupu.
O kojoj se nije usuđivala progovoriti.
Jer ju je – prokrijumčarila.
I u koju se – zaljubila.
Pa je ne bi prodala – ni za kakav novac.
Rose je sliku objesila na zid.
Iznad ekrana svojega računala. Malo – ulijevo. Tako da joj je stalno na oku.
Slika sa žarko crvenim makovima i opijumskim priborom.
Krvavo crvena fotelja.
Crvena šalica od Rosenthal porculana. Na stolu, pokraj tipkovnice računala.
Scena je već tada bila – postavljena.
Za kasnija zbivanja.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta