Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Slavljenica je bila!
Pročitala je sve vaše čestitke - i najljepše vam se zahvaljuje.
Moja joj se čestitka svidjela.
Rekla mi je:
Kad sam se počela "spuštati" sliku po sliku...počela sam se pitati ...
... na koji sestrinski par mi ličimo.
A kad sam došla do rečene slike, pomislila sam - taj.
A onda sam vidjela tvoje pitanje - i nasmijala se.
Jer - ta slika zaista najviše liči nama.
I našem sestrinskom odnosu.
Nikada nismo bile sestre koje se jednako oblače, češljaju, biraju slične dečke, istu profesiju i sličan životni put.
Uvijek smo, unatoč razlici, ipak išle ruku pod ruku.
Nismo bile ni fizički slične.
Ali, kako godine odmiču, počinju nam govoriti da sličnosti - ima.
I zaista - i nas dvije počinjemo zapažati tu sličnost.
Koja nije niti upadljiva, niti "bukvalna".
Više je u nekim uporištima naših fizionomija, uporištima koja su rezultat istih predaka.
Zahvaljujući mojoj Ančici - ja sam tetka (kad već nisam mama).
Ponosna tetka mojih vještica pripravnica.
Kojima sam često, dok su bile male, pričala priče.
Ponekad bi one rekle:
Tetka... pričaj nam...kako je to bilo kad si ti bila - mala.
A ja bih takvu priču uvijek započela: Kad sam ja bila mala, vaša je mama bila - još manja.
Jelena i Sanja, moje drage vještice - pripravnice.
I to su sestrice koje se ne oblače jednako, ne češljaju jednako, ne biraju slične dečke, niti istu profesiju.
A njihovi su životni putovi - tek pred njima.
I godine u kojima će ipak početi ličiti jedna na drugu. I zapažati tu sličnost.
Zahvaljujući Ančici, stekla sam i šogora.
Ja bih, dakako, zato što je volim, prihvatila svaki njezin izbor.
Ali, imala sam (i ja) - sreće. Jer moj mi je šogor postao i dragi prijatelj.
I, da ne biste pomislili kako je sestrinski odnos Ančice i Rusalke - "šećerno" idiličan.
Nas se dvije znamo i zakačiti - pravo sestrinski.
Upravo smo konstatirale kako se dobro poznajemo.
Jer, poznajemo se - oduvijek.
To oduvijek je naravno točno, kada se odnosi na Ančicu. Koja je od mene mlađa više od četiri godine.
Ali, to - oduvijek je točno i za mene.
Jer stvarna sjećanja koja sežu dublje od četvrte godine su - rijetka.
I više su rezultat priče drugih - naših roditelja.
A mama mi je pričala kako sam, kad se Ančica rodila, a prijatelji i susjedi došli na "babinje", ja - prvi puta - obranila svoju sestricu.
Susjeda je, da ne bude uroka, novorođenu Ančicu pogledala i rekla:
Puj, puj, baš je gadna.
A ja sam joj ljutito uzvratila: Moja je seka najljepša. A gadna je vaša - Vlasta (susjedina kći, dakako).
Moje drage nećakinje, tetkine vještice - pripravnice rastu i odrastaju.
Nadam se da ću doživjeti novu generaciju djece u našoj obitelji.
Novu generaciju sestrica (ili braće).
Pa ću postati baba/tetka.
I opet pričati priče (uz malu modifikaciju) :
Kad sam ja bila mala, vaša je baka bila - još manja.
No za ta vremena - još ima vremena.
Premda, tko zna?
Jecina ruka na Sanjinu ramenu...
nije baš na ramenu ... ali je ... tu negdje
P.S.
Dakle, slavljenica je bila.
I čestitku - pročitala.
A zašto slavljenica nije - ništa napisala/odpisala?
Predobro se znamo.
Pa mi je znan i njezin (neizrečeni) odgovor, na moje (neizrečeno) pitanje:
A što da pišem ...
... kad ti i onako znaš - što bih napisala.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
