Dva para sestrica

Slavljenica je bila!
Pročitala je sve vaše čestitke - i najljepše vam se zahvaljuje.

Moja joj se čestitka svidjela.

Rekla mi je:

Kad sam se počela "spuštati" sliku po sliku...počela sam se pitati ...
... na koji sestrinski par mi ličimo.
A kad sam došla do rečene slike, pomislila sam - taj.
A onda sam vidjela tvoje pitanje - i nasmijala se.

Jer - ta slika zaista najviše liči nama.
I našem sestrinskom odnosu.

Nikada nismo bile sestre koje se jednako oblače, češljaju, biraju slične dečke, istu profesiju i sličan životni put.
Uvijek smo, unatoč razlici, ipak išle ruku pod ruku.



Nismo bile ni fizički slične.
Ali, kako godine odmiču, počinju nam govoriti da sličnosti - ima.
I zaista - i nas dvije počinjemo zapažati tu sličnost.
Koja nije niti upadljiva, niti "bukvalna".
Više je u nekim uporištima naših fizionomija, uporištima koja su rezultat istih predaka.

Zahvaljujući mojoj Ančici - ja sam tetka (kad već nisam mama).
Ponosna tetka mojih vještica pripravnica.
Kojima sam često, dok su bile male, pričala priče.

Ponekad bi one rekle:

Tetka... pričaj nam...kako je to bilo kad si ti bila - mala.
A ja bih takvu priču uvijek započela:
Kad sam ja bila mala, vaša je mama bila - još manja.

Jelena i Sanja, moje drage vještice - pripravnice.
I to su sestrice koje se ne oblače jednako, ne češljaju jednako, ne biraju slične dečke, niti istu profesiju.

A njihovi su životni putovi - tek pred njima.
I godine u kojima će ipak početi ličiti jedna na drugu. I zapažati tu sličnost.

Zahvaljujući Ančici, stekla sam i šogora.
Ja bih, dakako, zato što je volim, prihvatila svaki njezin izbor.
Ali, imala sam (i ja) - sreće. Jer moj mi je šogor postao i dragi prijatelj.

I, da ne biste pomislili kako je sestrinski odnos Ančice i Rusalke - "šećerno" idiličan.
Nas se dvije znamo i zakačiti - pravo sestrinski.

Upravo smo konstatirale kako se dobro poznajemo.
Jer, poznajemo se - oduvijek.
To oduvijek je naravno točno, kada se odnosi na Ančicu. Koja je od mene mlađa više od četiri godine.
Ali, to - oduvijek je točno i za mene.
Jer stvarna sjećanja koja sežu dublje od četvrte godine su - rijetka.
I više su rezultat priče drugih - naših roditelja.

A mama mi je pričala kako sam, kad se Ančica rodila, a prijatelji i susjedi došli na "babinje", ja - prvi puta - obranila svoju sestricu.

Susjeda je, da ne bude uroka, novorođenu Ančicu pogledala i rekla:
Puj, puj, baš je gadna.

A ja sam joj ljutito uzvratila:
Moja je seka najljepša. A gadna je vaša - Vlasta (susjedina kći, dakako).

Moje drage nećakinje, tetkine vještice - pripravnice rastu i odrastaju.
Nadam se da ću doživjeti novu generaciju djece u našoj obitelji.
Novu generaciju sestrica (ili braće).

Pa ću postati baba/tetka.

I opet pričati priče (uz malu modifikaciju) :

Kad sam ja bila mala, vaša je baka bila - još manja.

No za ta vremena - još ima vremena.
Premda, tko zna?

Jecina ruka na Sanjinu ramenu...
nije baš na ramenu ... ali je ... tu negdje



P.S.

Dakle, slavljenica je bila.
I čestitku - pročitala.

A zašto slavljenica nije - ništa napisala/odpisala?

Predobro se znamo.
Pa mi je znan i njezin (neizrečeni) odgovor, na moje (neizrečeno) pitanje:

A što da pišem ...
... kad ti i onako znaš - što bih napisala.

Post je objavljen 12.09.2006. u 17:59 sati.