Započet ću kratkom crticom o svojoj ličnosti: nisam nedruželjubiva niti asocijalna i u principu volim brbljati s ljudima. Ali, postoje trenuci (koji nekad, ruku-na-srce, znaju trajati danima) kada mi gotovo svi homo sapiensi dižu tlak i ne predstavljaju mi ugodno društvo. Tada sam dovoljna samoj (kompliciranoj i sveanalizirajućoj) sebi i dijeljenje svojih umotvorina sa ostalima predstavlja mi samo jedan suvišan napor.
Dakle, probleme koji me muče ili nedoumice rješavam najučinkovitije sama, a eventualna djelotvornost razgovora s nekim bliskim može se očitovati jedino u tome da ja, pričajući o spornoj stvari, iz svog vlastitog blebetanja zaključim najbolje rješenje...

No, sada sam već zapala u digresiju bez kraja.

Nego, htjedoh se osvrnuti na sretanje poznanika u tramvaju ili autobusu. Naime, vožnja je taj trenutak kada sam često opuštena i zaokupljena mislima, sa svojim discmanom na ušima. Vožnja se, također, po pravilu odvija u zatvorenom prostoru u stanju mirovanja (osim ako naglo uočiš kontrolora, pa juriš na drugi kraj) sve do odredišne stanice, i u kojem si osuđen na ljude koji se tamo nalaze.
I taman se fino vozikaš, ignorirajući rulju oko sebe, kada ti prilazi osoba koju znaš iz viđenja, ili ste nekad bili prijatelji, ili ste još uvijek (sasvim nebitno) da te pozdravi, a od tebe se očekuje da raspredaš s njom sve do stanice na kojoj silazi jedan od vas (ili, ne-daj-bože, oboje).

Kakvi mogu biti razgovori, slušani od još 100-tinjak nepoznatih suputnika? Plitki, što općenitiji; po mogućnosti o vremenu, planovima za taj dan, komentiranju predjela kroz koja prolazite ili tračevima poznatih vam osoba. Po mogućnosti ne o politici (nikad ne znaš tko sve sluša i što sve skriva ispod kaputa) ili nekim intimnim stvarima. Šutnja također nije dobar izbor jer bi se moglo zaključiti da nemate o čemu pričati, ili da niste zanimljiva osoba.
Lako je kad se sretne nekoga na cesti, pa razmijenite par riječi i svatko na svoju stranu, ali, u slučaju da putuješ, recimo, od Borongaja do Jaruna, period je dovoljno dugačak da sasvim izludiš.

Neki dan sam, nađevši se u sličnoj situaciji, a skroz nerapoložena za koncentriranje na nekakvu priču, izmislila da na slijedećoj stanici silazim..., a potom ušla u drugi vagon. S obzirom na gužvu, vjerujem da me dotična osoba nije vidjela, no unatoč tome sam se osjećala pomalo podlo.

No,kad razmislim, nije li to mudrije, nego da sam joj rekla: "Čuj, želim biti sama, pa odi, molim te, na svoj dio vagona, ili ostani tu, ali se barem pravi da me ne vidiš"?

Nakon višesatnog prevrtanja ormara u svrhu kombiniranja odjeće dostojne "večeri o kojoj se trubi već tjednima" + neprestanog živciranja svješnošću da u većinu garderobe više ne stanem + pokušaja da kosu dovedem barem do tog stupnja pristojnosti pri kojem prisutnima neće od užasa ispadati čaše iz ruke, uspjela sam stići na 3. termin autobusa od onog planiranog.
Pritom sam se čak i nekoliko puta posvađala sa voditeljicom jedne od RTL emisija na Ex..?..(srećom da je smišljač naziva tako maštovit), koja nas je obasipala savjetima o kupnji posebnog make-upa namjenjenog samo za tu prigodu i sličnim egzistencijalno važnim stvarima.

Novogodišnji tulum iskusnog organizatora za koji smo se odlučili smjestio se nedaleko Samobora (dakle-u pripizdini), u prizemnom skladištu jedne kuće. Pojam "pripizdine", doduše, možete uzeti s rezervom jer stajalište "jedne od djevojaka iz strogog centra" o tom pitanju katkad zna biti malčice iskrivljeno. Uz to moram priznati da sam se uvjerila (dok smo dezorjentirano lutali ulicom u potrazi za odredišnom kućom) da u okolici ima i drugih objekata, što npr. sa periferijom Divljeg zapada ili pustim otokom ne bi bio slučaj.

Ljudi koje smo zatekli kad smo samozadovoljno stupili u prostor činili su se sasvim simpatični. Osim te činjenice, ugodno nas je iznenadio i izbor muzike, dovoljne količine hrane i pića te (u granicama mogućnosti), uređenje dotičnog skladišta. Jedini, ali ne i zanemarivi, propust bio je manjak radijatora, što je prisililo većinu uzvanika da se do daljnjeg zadrži u kaputima...barem do trenutka kada alkohol ne preuzme tu ulogu. Vjerujem da je muškima ta činjenica još teže pala, s obzirom na zakinutost za razgolićena ženska tijela.

Unatoč sasvim ugodnoj atmosferi, razmažena kakva jesam i k tome svjetski zimogrozna, nisam uspjela preko hladnoće samo tako preći. U strahu da moji zaleđeni nožni prsti neće preživjeti do 5 ujutro, kad je naime vozio prvi jutarnji autobus, nagovorila sam prijateljicu da se sa zadnjim noćnim (23h) vratimo natrag u Centar.

Truckajući se u potpuno praznom busu, molila sam Djeda Mraza, da ne dozvoli da Novu dočekamo same na Črnomercu. Srećom da Djeda naše molbe ispunjava učinkovitije od političara, pa smo na odbrojavanje taman uspjele stići na Trg.
Ako se, osim hrvatskog standarda, u obzir uzme i činjenica da je tamošnji doček bio besplatan, ne bih zaključila da je ljudi bilo previše.
No, ako se na broj osoba po metru kvadratnom pogleda objektivno, zaključila bih da tamo više ne bi stala niti neka anoreksičarka.

Nakon odgledanog vatrometa napustili smo frontu i zaputili se prema jednom tulumu na Gornjem gradu. Tamo nas je ljubazno primilo jedno tiho, uspavano društvance, te nas je, izmučene putnike, napojilo vinom i donijelo nam krpu kojom smo brisali lokvu nastalu odleđivanjem naših nožnih prstiju.

Kada smo, oko 2 ujutro, zaključili da su naši bubnjići oporavljeni, a organi opet vraćeni na tjelesnu temperaturu, zahvalili smo našim dobočiniteljima i sa njih par preselili na jedan drugi tulum kod Kvatrića. Gdje smo, začudo, poznavali gotovo polovicu prisutnih, i gdje je, na naše oduševljenje, atmosfera bila puno življa. Tamo smo se zadržali do ranih jutarnjih sati...kad sam ja (rekorder u zaboravljanju ključeva), mamurna I već napola u snu, provela dobar dio vremena zvoneći svojima da mi otvore.

Moram priznati da mi se težnja za "ludim i nezaboravnim" dočekom ispunila. Ovog su se svakako sjećati.
Još jedino ne znam što da zaključim o nadolazećoj godini (koja bi, po nekim shvaćanjima, trebala biti slična dočeku)? Čeka me puno hodanja i smrzavanja?

Došli su mi prijatelji iz Splita. I, kao što je to običaj sa ljudima iz toplijih gradova, navalili da ih vodim na klizanje. Premda mi do Šalate treba jedva 10 minuta (računajući i geganje po onim dozlaboga visokim stepenicama), zimske "radosti" prakticiram pretežito onda kada me neki nadobudni pridošlica na to nagovori. Isto kao što ja odvlačim dalmatinsko pučanstvo ljeti na plažu.

"Bog je dao orahe ljudima bez zubi". To je izreka kojom moja mama objašnjava cijelu tu situaciju.

No, da se vratimo na problem klizanja...
Jedan termin, u trajanju od sat i pol (od čega oduzmite vrijeme u kojem čekate na posudbu, ulaz, oblačenje, garderobu, svađanje sa nadrkanom ženom na garderobi i sl.) plaća se 20 kn. Uz to, ako, poput većine, ne posjedujete vlastite klizaljke (osim, eventualno, one staromodne na vezanje koje vas je sram obući), morat ćete iskeširati još 20 kn. Možda ta cifra na prvi pogled i ne zvuči tako unesvjestpadajuće, ali meni, studentici iz obitelji srednje klase, koja se zasad još nije probila na TV, slikala za Playboy ili snimila album, je to preskupo. Pogotovo stoga što sam, kao pravi domaćin, namjeravala častiti svoje goste. Sada, svjesna cijene od približno 150kn za guranje među krdom klinčadije i nespretnih starčeka koji se kače za tebe svaki put kad izgube ravnotežu, još jednom promišljam o toj ideji. Fascinantno kako je taj led uvijek napunjen ljudima. Možda sam se ipak malo precijenila sa izjavama o "srednjoj klasi"?

Nažalost, svjesna sam kakvi neandretalci rade na ulazu, tako da metodu potkupljivanja ili igranja na sažaljenje mogu odmah otpisati...Isto tako, prošle sam se godine uvjerila u to da su svi sporedni ulazi, rupe u ogradi i podzemni kanali- zatvoreni, te tako još jedan od načina varanja sistema pada u H2O.

Pa ti onda pozivaj ljude na izlet u Zagreb. Lako njima-kupanje u moru se na naplaćuje!
Možda da se ipak slikam za Playboy?