Nakon višesatnog prevrtanja ormara u svrhu kombiniranja odjeće dostojne "večeri o kojoj se trubi već tjednima" + neprestanog živciranja svješnošću da u većinu garderobe više ne stanem + pokušaja da kosu dovedem barem do tog stupnja pristojnosti pri kojem prisutnima neće od užasa ispadati čaše iz ruke, uspjela sam stići na 3. termin autobusa od onog planiranog.
Pritom sam se čak i nekoliko puta posvađala sa voditeljicom jedne od RTL emisija na Ex..?..(srećom da je smišljač naziva tako maštovit), koja nas je obasipala savjetima o kupnji posebnog make-upa namjenjenog samo za tu prigodu i sličnim egzistencijalno važnim stvarima.
Novogodišnji tulum iskusnog organizatora za koji smo se odlučili smjestio se nedaleko Samobora (dakle-u pripizdini), u prizemnom skladištu jedne kuće. Pojam "pripizdine", doduše, možete uzeti s rezervom jer stajalište "jedne od djevojaka iz strogog centra" o tom pitanju katkad zna biti malčice iskrivljeno. Uz to moram priznati da sam se uvjerila (dok smo dezorjentirano lutali ulicom u potrazi za odredišnom kućom) da u okolici ima i drugih objekata, što npr. sa periferijom Divljeg zapada ili pustim otokom ne bi bio slučaj.
Ljudi koje smo zatekli kad smo samozadovoljno stupili u prostor činili su se sasvim simpatični. Osim te činjenice, ugodno nas je iznenadio i izbor muzike, dovoljne količine hrane i pića te (u granicama mogućnosti), uređenje dotičnog skladišta. Jedini, ali ne i zanemarivi, propust bio je manjak radijatora, što je prisililo većinu uzvanika da se do daljnjeg zadrži u kaputima...barem do trenutka kada alkohol ne preuzme tu ulogu. Vjerujem da je muškima ta činjenica još teže pala, s obzirom na zakinutost za razgolićena ženska tijela.
Unatoč sasvim ugodnoj atmosferi, razmažena kakva jesam i k tome svjetski zimogrozna, nisam uspjela preko hladnoće samo tako preći. U strahu da moji zaleđeni nožni prsti neće preživjeti do 5 ujutro, kad je naime vozio prvi jutarnji autobus, nagovorila sam prijateljicu da se sa zadnjim noćnim (23h) vratimo natrag u Centar.
Truckajući se u potpuno praznom busu, molila sam Djeda Mraza, da ne dozvoli da Novu dočekamo same na Črnomercu. Srećom da Djeda naše molbe ispunjava učinkovitije od političara, pa smo na odbrojavanje taman uspjele stići na Trg.
Ako se, osim hrvatskog standarda, u obzir uzme i činjenica da je tamošnji doček bio besplatan, ne bih zaključila da je ljudi bilo previše.
No, ako se na broj osoba po metru kvadratnom pogleda objektivno, zaključila bih da tamo više ne bi stala niti neka anoreksičarka.
Nakon odgledanog vatrometa napustili smo frontu i zaputili se prema jednom tulumu na Gornjem gradu. Tamo nas je ljubazno primilo jedno tiho, uspavano društvance, te nas je, izmučene putnike, napojilo vinom i donijelo nam krpu kojom smo brisali lokvu nastalu odleđivanjem naših nožnih prstiju.
Kada smo, oko 2 ujutro, zaključili da su naši bubnjići oporavljeni, a organi opet vraćeni na tjelesnu temperaturu, zahvalili smo našim dobočiniteljima i sa njih par preselili na jedan drugi tulum kod Kvatrića. Gdje smo, začudo, poznavali gotovo polovicu prisutnih, i gdje je, na naše oduševljenje, atmosfera bila puno življa. Tamo smo se zadržali do ranih jutarnjih sati...kad sam ja (rekorder u zaboravljanju ključeva), mamurna I već napola u snu, provela dobar dio vremena zvoneći svojima da mi otvore.
Moram priznati da mi se težnja za "ludim i nezaboravnim" dočekom ispunila. Ovog su se svakako sjećati.
Još jedino ne znam što da zaključim o nadolazećoj godini (koja bi, po nekim shvaćanjima, trebala biti slična dočeku)? Čeka me puno hodanja i smrzavanja?
Post je objavljen 04.01.2005. u 20:14 sati.