Započet ću kratkom crticom o svojoj ličnosti: nisam nedruželjubiva niti asocijalna i u principu volim brbljati s ljudima. Ali, postoje trenuci (koji nekad, ruku-na-srce, znaju trajati danima) kada mi gotovo svi homo sapiensi dižu tlak i ne predstavljaju mi ugodno društvo. Tada sam dovoljna samoj (kompliciranoj i sveanalizirajućoj) sebi i dijeljenje svojih umotvorina sa ostalima predstavlja mi samo jedan suvišan napor.
Dakle, probleme koji me muče ili nedoumice rješavam najučinkovitije sama, a eventualna djelotvornost razgovora s nekim bliskim može se očitovati jedino u tome da ja, pričajući o spornoj stvari, iz svog vlastitog blebetanja zaključim najbolje rješenje...
No, sada sam već zapala u digresiju bez kraja.
Nego, htjedoh se osvrnuti na sretanje poznanika u tramvaju ili autobusu. Naime, vožnja je taj trenutak kada sam često opuštena i zaokupljena mislima, sa svojim discmanom na ušima. Vožnja se, također, po pravilu odvija u zatvorenom prostoru u stanju mirovanja (osim ako naglo uočiš kontrolora, pa juriš na drugi kraj) sve do odredišne stanice, i u kojem si osuđen na ljude koji se tamo nalaze.
I taman se fino vozikaš, ignorirajući rulju oko sebe, kada ti prilazi osoba koju znaš iz viđenja, ili ste nekad bili prijatelji, ili ste još uvijek (sasvim nebitno) da te pozdravi, a od tebe se očekuje da raspredaš s njom sve do stanice na kojoj silazi jedan od vas (ili, ne-daj-bože, oboje).
Kakvi mogu biti razgovori, slušani od još 100-tinjak nepoznatih suputnika? Plitki, što općenitiji; po mogućnosti o vremenu, planovima za taj dan, komentiranju predjela kroz koja prolazite ili tračevima poznatih vam osoba. Po mogućnosti ne o politici (nikad ne znaš tko sve sluša i što sve skriva ispod kaputa) ili nekim intimnim stvarima. Šutnja također nije dobar izbor jer bi se moglo zaključiti da nemate o čemu pričati, ili da niste zanimljiva osoba.
Lako je kad se sretne nekoga na cesti, pa razmijenite par riječi i svatko na svoju stranu, ali, u slučaju da putuješ, recimo, od Borongaja do Jaruna, period je dovoljno dugačak da sasvim izludiš.
Neki dan sam, nađevši se u sličnoj situaciji, a skroz nerapoložena za koncentriranje na nekakvu priču, izmislila da na slijedećoj stanici silazim..., a potom ušla u drugi vagon. S obzirom na gužvu, vjerujem da me dotična osoba nije vidjela, no unatoč tome sam se osjećala pomalo podlo.
No,kad razmislim, nije li to mudrije, nego da sam joj rekla: "Čuj, želim biti sama, pa odi, molim te, na svoj dio vagona, ili ostani tu, ali se barem pravi da me ne vidiš"?
Post je objavljen 12.01.2005. u 22:14 sati.