Već tjedan dana gledam silne plakate po gradu sa "cuckom sumljive face", koji najavljuju još jednu večer AdEater-a, ali (što zbog pretrpanosti naše televizije dosadnim reklamama, što zbog naslućivanja da je sve to skupa više namijenjeno " The eliti" nego običnim smrtnicima), nisam niti razmišljala o tome da prisustvujem dotičnom događaju. Sve dok me jedan poznanik, koji inače radi u tim krugovima, nije nazvao par dana prije, nudeći mi besplatnu kartu. Rekoh: "Može."

U cjelokupnu organizaciju, čini mi se da je uloženo dosta truda. Primjerice, osim velikog ekrana u samoj dvorani, reklame se moglo gledati i na još par "kućnih kina" raspoređenih po predvorjima i na katu, a velike firme dobile su još jednu priliku da reklamiraju svoje proizvode. Dijelile su se lepeze, keksi, zviždaljke, bomboni, pa čak i paste za zube. Štedljiviji i proračunatiji građani, mogli su ovdje profitirati barem što se punjenja špajze tiče. Nadalje, neki latino-plesač-wannabe imao je svoju točku, nagovarajući posjetitelje da se popnu na stage kako bi ih učio plesati, a pića je, začudo, bilo dovoljno tokom cijele večeri. S obzirom na to, velik broj ljudi je, već nakon prvog seta reklama, zauvijek napustilo dvoranu i nasadilo se bliže štandovima sa promotivnim bocama Stelle.

Tarik i Rene prvo su održali uvodni govor (koji mi je od svega možda bio i najsimpatičniji), a onda je krenuo niz reklama. Jedna za drugom, bez razmaka, satima. Sa jednom pauzom, doduše. Nadobudni gledatelji koji su (držeći se zadatka da svaku dobru poprate glasnim zviždukom) neumorno radili buku, ubrzo su odustajali shvativši da razmak između kraja jedne i početka druge nije dovoljan niti da staviš zviždaljku u usta. Srećom...

Naravno (očekivano, podrazumijevano), mjesto je vrvilo poznatim facama (estradnim, televizijskim i biznismenskim) i fotografima, te se još jednom potvrdilo da nitko od njih nije tamo zbog samih reklama, nego zbog reklamiranja samog sebe. Silna prešetavanja (tkz: "cirkuliranja") hodnicima i teatralna pozdravljanja jedni drugih bila su puno važnija od samog događaja radi kojeg su, samo prividno, prisutni.

"Party" (koji je tako nazvan ili nevjerojatnom maštovitošću oraganizatora, ili njegovim neznanjem pravog značenja te riječi), u biti je bio samo preseljenje šetajuće "baš-smo-si-super" gomile na drugi kraj grada. Točnije, u Kineski paviljon. Nisam još ustanovila je li dotični paviljon namjerno odabran upravo radi svog naziva, koji se metaforički može povezati sa nekolikoznamenkstim brojem ljudi koju su isplanirali utrpati u taj mali prostor. :)

A, same reklame? Mogla bih izvojiti 15-ak na koje sam se od srca nasmijala. Istina, prikazano ih je čak tristotinjak, no, kako je moj kriterij i inače strog, nemojte ovo mišljenje uzeti za preobjektivno.
Uostalom, kome su one uopće bitne? Ionako je glavnina cijelog ovog cirkusa nešto sasvim drugo...

Mora da su iscrpljujući i dozlabogadosadni predmeti koje učim (je, je, još traju ispiti) znatno utjecali na moju psihu. Osim što sam neispavana i nervozna, čak i vrijeme predviđeno za pauzu od ovog mrcvarenja nad knjigom, po glavi mi se motaju pomalo nastrane i neobične ideje. Zato je možda pametnije da te "pauze" do daljnjega više ne radim...

-> Sve u svemu, razmišljah, izmeđuostalog, o tome kako bi praktično bilo kada bi mi neki ludi, napredni znanstvanik učinio nešto sa sivim stanicama i organizmom općenito, pa da mi sat vremena spavanja bude dovoljno. To bi zaista bilo nešto vrlo korisno. Po noći, dok svi spavaju, mogla bih učiti, pa da mi za dnevne aktivnosti i lumpovanje ostane dovoljno vremena. Mogla bih i, recimo, raditi noćnu smjenu (koja je, kažu, bolje plaćena). Da ne pričam o tome koliko bih više mogla čitati, pogledati sve one filmove sa parmetarskog popisa "filmova koje planiram pogledati", možda naučiti svirati još koji instrument, još koji jezik, a mogla bih i pljačkati banke, i kladionice. Mislim da bi ti noćni sati bili najproduktivniji jer me nitko, od spavajućih smrtnika, ne bi ometao u aktivnostima. U svakom slučaju bih bila u prednosti. Kada samo razmislim o tome da TREĆINU života provedem spavajući-jako se razočaram..


-> Nadalje, još jedna hipotetska ideja, uz prisustvo "viših sila" (odnosno, deus ex machina), je da mi daju mogućnost da 1 dan, sve što pročitam, odmah pohranim u dugotrajnu memoriju. Kao kada Mila Jovovich, u "5. elementu", uči engleski preko kompjuterskog rječnika. Što bih dakle, odlučila čitati? Mogla bih fakat proći cijeli riječnik stranih riječi i praviti se pametna...Ili nabubati sve riječi iz njemačkog? Možda pročitati medicinusku enciklopediju? Ili zemljopisni atlas sa svim gradovima? Povijest svijeta? Baš sve od toga ne bih stigla, jer ipak ne čitam tako brzo...Što bi mi bilo najisplativije?

-> I za kraj, dobro bi mi došla sprava koja sugovorniku, kada ju uperiš u njega, briše zadnjih...po mom izboru...sekundi/minuta sjećanja. Da naglasim, nema štetne posljedice za njegov mozak, osim što mu radi rupe...:)
Pa, dođeš fino na ispit:

MR.DR.SC.PROF. : Da li trošak amortizacije knjižimo na potražnu ili dugovnu stranu?
JA: Na dugovnu.
MR.DR.SC.PROF : Nije točno, kolegice.

(biiiiiiiiiiiip)

JA: Na potražnu stranu.
MR.DR.SC.PROF: Bravo, kolegice.

...ili...

JA : Mama, možeš mi dati nešto novaca za van?
MAMA ...daje.
(biiiiiiiip)
JA: Mama, možeš mi dati nešto novaca za van?
MAMA ...daje.
(biiiiiiiip)
JA : Mama, možeš mi dati nešto novaca za van?
MAMA ....daje.

I tako...
Već kada sam si sve isplanirala, naglo sam se sjetila da mi uzalud to, kada nijedno neću tako skoro doživjeti. Pa, jel ti znanstvanici rade išta po cijele dane?

Taram-taraaam:

Dragi čitatelji, iznimno mi je zadovoljstvo obavijestiti Vas daje ova blogerica, inače potpuni loser za gotovo sve aparate izmišljene nakon 18-og stoljeća i osoba koja se svim silama trudi izbjeći detaljnije upoznavanje sa istima, večeras, na ovu posebnu nedjelju, uspjela staviti svoju prvu sliku na blog.
Cijela operacija, dakako, podrazumijevala je instaliranje programa za editiranje slika + njeno smanjivanje + u konačnici, umetanje slike u post.

Molim Vas da ne omalovažavatre ovaj uspjeh, a ukoliko ga doista smatrate trivijalnim, pokušajte barem zadržati to za sebe...Da mi ne kvarite gušt!

Zahvaljujem. :)

PS. Sada još samo 100 drugih stvari. Ali, polako...

PSPS: Slabo se vidi, ali na slici su 3 meni najneophodnije i najdraže tipke: CTRL-ALT-DELETE

Kako to izgleda kada je muško na dijeti? Iskreno, ne mogu zamisliti niti jednog meni bliskog muškarca kako kuha povrće, preskače večeru, svako jutro se važe natašte i proučava savjete iz modnih časopisa o "postizanju vitke linije"...Uvijek su oni ti koji se izruguju ženskom opterećenosti kilažom i smatraju kako bespotrebno kompliciramo život (sebi i drugima). Oni, naprotiv, zbog građe i više bavljenja sportom, mogu jesti troduplo veće količine hrane, a da im to bitno ne naruši liniju. Mi njima smrtno zavidimo na njihovom metabolizmu, a oni nama na našoj ljepoti, inteligenciji, šarmantnosti, ljupkosti... :) (no, da ne skrećem s teme...)

Najčešće se ceremonije gubljenja kilograma odvijaju pod paskom ljepše polovice koja je, nakon što je sredila "sebe", odlučila da sredi "i njega". U onim ekstremnijim slučajevima tu ulogu može preuzeti i doktor. Ali, bitno je i nužno da još netko, osim samog objekta, ima nadzor nad tom teškom misijom. Jer oni su gurmani i hedonisti, i nisu navikli na uskraćivanje fizioloških potreba. I teško se mogu tako dobro disciplinirati, s obzirom da su mnogih mučenja, kroz koja svakodnevno žene prolaze, bili pošteđeni.
Ovako imaju od koga poskrivećki jesti i imaju izliku pred svojom ekipom kada ovi zaključe da im se prijatelj pretvara u pičkicu: "A, znate, moja draga..."
Iz cijelog teksta, naravno, izuzimam tkz., novopečenu skupinu ljudi pod nazivom "metroseksualci. I, tu ne podrazumijevam vočka i njegove prijatelje.

Već u glavi imam sliku frenda kako mi se, likujući nad uspješno obavljenom prevarom, hvali da je, usprkos strogom režimu, uspio prošvercati u želudac "jedno pecivo sa komadićem mesa i malo umaka"...koje se inače zove hamburger. "Ali, ako to olakšava situaciju, imalo je sezama na vrhu, a žitarice smijem jesti"

Sve u svemu, dobro je znati da ni oni nisu baš sa Marsa (ako smo već mi sa Venere) i da katkad dođu do perioda kada, barem u jednom segmentu, mogu iskusiti naše muke.

Onda dijalozi izgledaju otprilike ovako:
-"Dragi, jesi za kavu?"
-"Može, ali samo pola žličice šećera i, molim te, s mlijekom od 0,1% m.m."

Zakon!

Danas su nam iskopčali struju. To je otprilike bilo i za očekivati, s obzirom da ju tata nije platio. Valjda mu se pošta učinila predaleko ili je, više vjerojatno, birajući između kupnje još jednog komada tehnike (o toj njegovoj ovisnosti drugi put) i plaćanja računa, zaključio da je ovo prvo bolja investicija...Mada, ne znam je li razmišljao o tome na kojem principu rade te "bolje investicije".

Uglavnom, dolazim ja doma sa jutarnje kave...Vrata zaključana, a na moju luđačku zvonjavu nitko ne otvara. Naravno, buraz zaboravio da nema struje! Kako to možeš zaboraviti?!
Tako je sve počelo. Nastavilo se mojim bauljanjem po jedva osvjetljenom stanu, u grobnoj tišini, bez mogućnosti da skuham ručak i planirano operem već premasnu kosu (fen...), tresući se od internetsko-televizijsko-radijske ovisnosti. Strašno.

Tada mi na pamet pada ideja:

-> odlazim do susjeda "vrata-do-vrata" sa produžnim kabelom u rukama i molećivim pogledom, tražeći ga da mi ustupi jedan svoj šteker jer bih trebala "uključiti frižider"
-> jurim do najbližeg Ferimporta i kupujem još nekoliko komada produžnih kablova
-> ...produžni kabel za produžni kabel za produžni kabel...

Uskoro su svi "egzistencijalno važni" aparati imali svoj izvor struje. Svjetla su gorila k`o u Betlehemu, a muzika je treštala sa svih strana. Čak sam uključila i fax-nek se nađe pri ruci... ;)
Grižnju savjest zbog preveslavanja darežljivog susjeda, koji mi je, pristajući preuzeti odgovornost samo za frižider, opskrbljivao i sve ostalo, umirila sam odlukom da mu sutra kupim neku cugu i bombonijeru.

Shvatih tada da sam, osim o pet milijardi stvari, definitivno ovisna i o struji. A oni koji kažu da se "bez ljubavi ne može živjeti"-neka još jednom razmisle jesu li naveli pravu stvar. Ma, šalim se, naravno. Brkam kruške i jabuke...

Sutra ujutro s nestrpljenjem očekujem "čiku ukopčivača". Da mi radi pečnica, spekla bih mu kolač za dobrodošlicu. Stajati ću na vratima i viriti kroz ključanicu da mi slučano ne promakne. Kao one babe kada čekaju poštara sa penzijom.
Do tada, ljudovi, ako netko treba šteker-imam jedan viška...

Budite mi osvjetljeni!

Posudila mama u knjižnici neki, kao, priručnik (ona kaže da je «knjiga», ali kako sve vrvi savjetima, uzela sam to sa rezervom), pod nazivom «Ne mari za male stvari i one će ostati male». S obzirom da sam taj naslov već čula više puta, pretpostavljam da je relativno poznata...Anyway, zasada sam, čisto po naslovu, pretpostavila da lik brije, u globalu, o tome kako se previše zamaramo sitnicama i onda propuštamo one puno bitnije stvari...Nisam još dovoljno prostudirala uradak da bih mogla iznositi objektivno mišljenje o njemu, ali sam razmišljala o toj rečenici. Cijela stvar možda zvuči mudro. U teoriji (?).

U praksi, mo`š si mislit`. So-called «male stvari» su upravo ono što nas u životu najviše pogađa, ono što utječe na naše raspoloženje i ponašanje. «Nebitne» sitnice te mogu potpuno izbaciti iz takta. Zbog «nebitnih» sitnica se ljudi znaju opako zakačiti. A, s druge strane, zbog neke sitne geste ti netko može nenadano postati simpatičan.

Nadam se da to ne znači da sam nestabilna osoba, ali- u stanju mijenjati raspoloženja gotovo jednako brzo kao moj brat TV programe.
I tu sitnice mogu imati velik učinak.

Jutarnja neispavanost je, recimo, po svojoj prirodi, meni vrlo sklona, i također, meni vrlo mrska. E, ali zato- postoje olakotne okolnosti, kao što su: dobra pjesma na radiju pri njegovu paljenju (umjesto iritantne reklame), sunce (umjesto sivila), slobodno kupatilo, dovoljna količina kave i, po mogućnosti, odsutnost ostalih ukućana. Odmah je i jutro manje strašno.


Izmeđuostalog, ne podnosim:

-kada moram hitno zapisati neki broj, a niti jedna kemijska iz one posude kraj telefona ne radi

-kada mi pri plaćanju fali neka sića u lipama i onda mi cicija od prodavačice razmijeni okruglu novčanicu

-kada, taman nakon što sam se najela, dolazi mama iz grada i nosi vrući burek (da me razveseli)

-kada ujutro ne mogu procijeniti koliko bih se «toplo» trebala obući i onda promatram kroz prozor ljude, a ono: neki u jakni, a neki samo što se ne skinu u donje rublje (i, što sada da zaključim?!)

-kada, usred meni drage pjesme, prokleti spiker na radiju počne nešto baljezgati

-kada čekam cijelu vječnost da kompjuter dođe k sebi nakon što ga upalim

-kada mi mobitel uporno zvoni u tramvaju,a ne mogu ga iskopati sa dna torbe

-kada na TV-u vidim facu od: Sanje Doležal ili Borisa Mirkovića

-kada mi žena u dućanu uporno nudi svoju pomoć, a ja samo želim malo prozujati.

-kada mi uz kavu u bircu ne donesu vodu

-kada me tata pita "imam li kakvih udvarača" (točno tim izrazom!!)

...

-kada na blogu nema niti jednog komentara ;)

Jesu li izlasci koji traju kraće nego oporavak od njih uopće isplativi?

Jučerašnja večer je još u srijedu bila obilježena kao dan kada ćemo se dobrovoljno baciti u alkoholnu komu, a sve sa svrhom da se propisno proslavi prolazak mog ispita, s kojim sam se navlačila već neko vrijeme.
Zadnjih par tjedana uporno sam odbijala svaku ponuđenu cugu, uvjeravajući se da si tako «štedim moždane stanice» koje su mi tada bile jako potrebne. Prilično čudna teorija, slažem se. Čovjek iz nje može steći dojam da mi mozak u perodu kada nisu ispiti-ne treba. Uostalom, već je dokazano da puno znanstvanika, sveučilišnih profesora i slične kompanije ima sklonosti drmnuti "tu i tamo i svuda i često». Tako da mi razlog odricanja ne drži baš vodu...Ali, to sada nije niti bitno.
Period apstinencije je prošao i to sada moramo nadoknaditi! U jednu večer? U jednu večer, ako treba.

Što se pića tiče, unatoč raznovrsnim ponudama, ja sam se opet vjerno odlučila za ne baš preglamuroznu vrstu: vino. Sa tom iznimkom da se ovoga puta radilo o nekom, rekoše mi, kvalitetnijem, što me neobično razveselilo. Navodno, od takvog vina te ujutro, navodno,ne boli glava. I, navodno ti nije zlo. Navodno. Koje zavaravanje naivnih alkosa i siromašnih studenata!

Uglavnom, već sam nakon 5. čaše znala da bi mi tu otprilike bio limit i da bih mogla lagano spustiti zalihe na pod i staviti ih negdje van dohvata. Ali, nisam, naravno. Jer sam još uvijek vjerovala u svoju toleranciju i izdržljivost svog želuca...Amater.
Mogu vam samo reći da sam zapamtila svaku pločicu, svaki potpis na zidu i uočila svaku napuklinu na podu javnog wc-a. Gdje sam, uostalom, i provela ostatak večeri. Preveliko udaljavanje od svoje utočišne kabine bilo je krajnje riskantno. Dijelom i zbog toga što je proguravanje kroz gužvu i dim da bih našla ostatak ekipe samo dodatno pogoršavalo stvar.

Akcija riganja se nastavila ujutro, samo u drugom ambijentu. I uz dodatak stravične glavobolje, koja je periodično bila pojačana, kako bi mi koja sinoćnja, «selfbrukajuća», scena iskrsnula pred očima. Ili, pokoji razgovor, nakon kojeg će me neki ljudi neko vrijeme izbjegavati u nekoliko širokih lukova.
Čak sam uspjela zabrinuti i mamu, čije su faze ponašanja, kako je dan odmicao, prelazile iz prezirnog pogleda i rečenica tipa «tako ti treba-sad uživaj! » pa do njenog konačnog bdijenja nad mojim krevetom i kuhanja čaja. Koji bih ja opet ispovraćala. Gadno. A, sa svojim podmuklim želucem, koji mi je upropastio cijelu večer, ne razgovaram više!

Sada sam sasvim dobro, hvala na pitanju. Osim što sam izgubila cijeli današnji dan. I što mi se čini da neću biti u stanju piti barem idućih par mjeseci...A, možda i doživotno?!

Uglavnom, ako će svaka proslava položenih ispita izgledati kao ova, ne pada mi na pamet da ih više polažem!

-Ej, čula sam da je u jednom klubu u centru odlična svirka. Mogli bi svratiti...
-Hm...(nepovjerljivo)...Bila si već tamo?
-Nisam. Ali,možemo pogledati...Možda nije loše.
-Šta, onda nećemo večeras na naše staro mjesto (tj. «tamo-gdje-visimo-svaki-drugi-dan-i-već-nam-pomalo-sve-te-poznate-face-idu-na-živce) ?
-Pa, ne. Ono, malo za promjenu.
-(snuždeno) Aaa, ne znam...

Sve više primjećujem kako je jako puno ljudi, u većoj ili manjoj mjeri, nefleksibilno i nesklono upoznavanju novog. Naviknuti su na određena mjesta i određene osobe s kojima su u kontaktu i svaka ih promjena odbija i na neki način plaši. Ne osjećaju se ugodno u novim okruženjima. Od čisto banalnih stvari kao što su mjesta izlazaka, taj se fenomen često proteže i do onih puno značajnijih.
Vezani su neraskidivo za svoje stare navike, prijatelje, svoj posao (kakav god on bio), svoj stan i za milijardu drugih sitnica. Te ih stvari katkada koče da upoznaju i neke druge aspekte života, da budu otvoreniji prema ostalim ljudima i da dožive neka nova iskustva i avanture. Zatvoreni su u okvire koje su u prošlosti postavili i nemaju hrabrosti niti volje tako skoro ih mijenjati.

Koliko često su nam se jadali kako ih posao koji rade ne ispunjava, kako ga mrze, kako ih ponižavaju i sl? Koliko njih je takav posao zaista promjenilo? Nakolicina...onih hrabrih. Jer ipak, za takav korak potrebno je žrtvovati kolektiv sa kojim radiš, ured na koji si navikao, a i debelo riskirati jer-nitko ti ne jamči da će drugi posao biti bolji. Niti da ćeš se u njemu uspjeti snaći.
Kada o tome razmisle, uvide da njihovo trenutno radno mjesto «i nije tako loše»..., pa ostanu. Nezadovoljni, ali sigurni.

Ista stvar se događa i sa ljubavi (vidi prošli post) i sa društvom. Nepoznati ulijevaju nepovjerenje, nesigurnost; predstvaljaju uljeze koji nam se pokušavaju ubaciti u život...Višak. U njihovoj prisutnosti treba «biti oprezan sa onim što govoriš», «biti suzdržan», «paziti kakav ćeš dojam ostaviti» i «nikako se ne možeš osjećati ugodno». Lakše je družiti se uvijek sa istima, koje već dobro poznaješ.

Ako nisi nikada klizao-nikada ni nemoj. Ako nemaš običaj jesti ribu-nemoj je nikada niti probati. Ako nisi navikao izlaziti na mjesta gdje se pušta alternativnija glazba-nemoj niti slučajno navraćati tamo.

...

Hoće li neka osoba mijenjati način svog života ili ne, mene se apsolutno ne tiče. Svatko živi kako mu najbolje odgovara.
Niti samu sebe smatram oličenjem spontanosti. Daleko od toga.
Ali, privlače me promjene, upoznavanje novih stvari, ljudi, isprobavanje raznih sportova i vještina, posjećivanje novih mjesta. Ne podnosim rutinu. Ne podnosim monotonost.

I, ponekad se osjećam kao «alien». I znaju reći da sam «nestalna». I da sam «svuda i nigdje». I da očito još «nisam pronašla sebe».
Zar pronalaženje sebe znači zapravo trpanje svog života u okvire?

Sinoć sam razgovarala sa jednim frendom. I kaže mi on, bio je sa curom 10 godina, do nedavno. U početku im je veza bila stvarno uspješna, zaljubljeni oboje do ušiju, imaju iste ambicije, zajedničke prijatelje i sve što s tim obično dolazi. No, kasnije, jednostavno su se počeli mijenjati, razilaziti u mišljenjima i dolazilo je do sve više konflikata. Nestala je strast. Počeli su ih zanimati drugi ljudi. I cijela stvar je postala samo obaveza i ograničenje, a ne više užitak. Sada bi racionalan zaključak bio da je takvo nešto najbolje u tom trenutku prekinuti, no opće je poznata stvar da to nije baš tako jednostavno...Ljudi su skloni prekide oduglovlačiti. Pitaš se nije li to samo prolazan period. Osim toga, stekao si naviku provoditi vrijeme s tom osobom i život bez nje odjednom ti se učini nepotpun i pomalo isprazan. Ne želiš da ona pati. Ne želiš da ti patiš. Plašiš se toga kako ćeš se snaći bez nje. Mada, oboje ustvari patite i idete na živce jedno drugome...većinu vremena.
I, dobro, gurate dalje, još koju godinu, zavaravate se da će biti bolje, da se će zaljubljenost vratiti. U trnutku kada ti već pukne film, tvoja "bolja polovica" napravi nešto baš slatko, pa opet odustaneš od odvajanja od nje...Na koncu, jasno vam je da tako više ne može, pozdravite se jedno s drugim obećate si da ćete "ostati prijatelji", nećete gubiti kontakt i slični klišeji.

Od tada je prošlo već par mjeseci. Pitam ga ja: "Dobro,i što je sada s njom?"
"Nemam pojma"
Uglavnom, nakon prekida,našli su se još par puta, ali su primjetili da im to teško pada, pa su odlučili napraviti malu pauzu. Koja, očigledno, traje još i sada. Mada ona već ima drugoga. A, ni on nije baš uvijek usamljen. Kada se sretnu, razgovori su površni i naporni. Izbjegavaju se čuti preko telefona, osim, reda-radi, za rođendan. Tkz. "zajedničko" društvo se polako raspolovilo i priklonilo jednome od njih. Od onog "ostati ćemo prijatelji", još jednom je ispala samo lažna rečenica koju su ljudi skloni izjavljivati pri prekidu, da bi se utješili kako prekid ipak nije konačan.

Što mene, u biti, muči?

1. Čemu toliko odugovlačenje sa prekidom, ako oboje osjećate da "to više ni to" i da niste sretni u vezi? Čemu gubljenje vremena, ako vas ona sputava? Ako znate da ćete kad-tad to morati okončati...
Sada mi kaže "Trebao sam to već odavno učiniti. Onaj ´period patnje´ ne traje vječno, a nakon toga ideš dalje. Godine tako brzo prolaze. I, imam osjećaj da sam već toliko toga propustio."
Jebiga.

2. Zašto se ljudi nakon toliko mnogo vremena provedenog zajedno, na kraju totalno udalje i čak se počnu izbjegavati? Mogu shvatiti dotičan problem, ako se radi o tome da je netko gadno sjebao stvar, pa se druga strana još uvijek ljuti. Ali, ako ste sporazumno okončali vezu-nitko nije kriv. Zar,nakon toliko prođenog iskustva, upoznavanja jedno drugoga, zajedničkih prijatelja, zajedničkih ljetovanja, bezbroj razgovora, divnih trenutaka i beskrajne ljubavi, nemate potrebu vidjeti se barem katkad? Čemu onda sav taj trud, ako tu osobu na kraju potpuno izbrišeš iz svog života? 10 godina potrošenih na otkrivanje i onih najskrivenijih dijelova nečije osobnosti, reakcija, navike, dijeljenje tajni...Koliko je beskonačno mnogo vremena potrebno da istinski nekoga zavolimo i prihvatimo ga takvog kakav jest. A, onda, odjednom-paf(!)-kao da ga nikad nije ni bilo. Potpuni stranci.

-"Iskreno, nedostaje li ti bar katkad?"
-"Pa, baš i ne."
-"Ma, KAKO?"