Već tjedan dana gledam silne plakate po gradu sa "cuckom sumljive face", koji najavljuju još jednu večer AdEater-a, ali (što zbog pretrpanosti naše televizije dosadnim reklamama, što zbog naslućivanja da je sve to skupa više namijenjeno " The eliti" nego običnim smrtnicima), nisam niti razmišljala o tome da prisustvujem dotičnom događaju. Sve dok me jedan poznanik, koji inače radi u tim krugovima, nije nazvao par dana prije, nudeći mi besplatnu kartu. Rekoh: "Može."
U cjelokupnu organizaciju, čini mi se da je uloženo dosta truda. Primjerice, osim velikog ekrana u samoj dvorani, reklame se moglo gledati i na još par "kućnih kina" raspoređenih po predvorjima i na katu, a velike firme dobile su još jednu priliku da reklamiraju svoje proizvode. Dijelile su se lepeze, keksi, zviždaljke, bomboni, pa čak i paste za zube. Štedljiviji i proračunatiji građani, mogli su ovdje profitirati barem što se punjenja špajze tiče. Nadalje, neki latino-plesač-wannabe imao je svoju točku, nagovarajući posjetitelje da se popnu na stage kako bi ih učio plesati, a pića je, začudo, bilo dovoljno tokom cijele večeri. S obzirom na to, velik broj ljudi je, već nakon prvog seta reklama, zauvijek napustilo dvoranu i nasadilo se bliže štandovima sa promotivnim bocama Stelle.
Tarik i Rene prvo su održali uvodni govor (koji mi je od svega možda bio i najsimpatičniji), a onda je krenuo niz reklama. Jedna za drugom, bez razmaka, satima. Sa jednom pauzom, doduše. Nadobudni gledatelji koji su (držeći se zadatka da svaku dobru poprate glasnim zviždukom) neumorno radili buku, ubrzo su odustajali shvativši da razmak između kraja jedne i početka druge nije dovoljan niti da staviš zviždaljku u usta. Srećom...
Naravno (očekivano, podrazumijevano), mjesto je vrvilo poznatim facama (estradnim, televizijskim i biznismenskim) i fotografima, te se još jednom potvrdilo da nitko od njih nije tamo zbog samih reklama, nego zbog reklamiranja samog sebe. Silna prešetavanja (tkz: "cirkuliranja") hodnicima i teatralna pozdravljanja jedni drugih bila su puno važnija od samog događaja radi kojeg su, samo prividno, prisutni.
"Party" (koji je tako nazvan ili nevjerojatnom maštovitošću oraganizatora, ili njegovim neznanjem pravog značenja te riječi), u biti je bio samo preseljenje šetajuće "baš-smo-si-super" gomile na drugi kraj grada. Točnije, u Kineski paviljon. Nisam još ustanovila je li dotični paviljon namjerno odabran upravo radi svog naziva, koji se metaforički može povezati sa nekolikoznamenkstim brojem ljudi koju su isplanirali utrpati u taj mali prostor. :)
A, same reklame? Mogla bih izvojiti 15-ak na koje sam se od srca nasmijala. Istina, prikazano ih je čak tristotinjak, no, kako je moj kriterij i inače strog, nemojte ovo mišljenje uzeti za preobjektivno.
Uostalom, kome su one uopće bitne? Ionako je glavnina cijelog ovog cirkusa nešto sasvim drugo...
Post je objavljen 26.09.2004. u 18:27 sati.