Na asfaltu...
Noge ukočim
Ruke podižem nebu,
Ovoj zvjezdanoj noći,
Prekrasnim čarima
Koje su obgrlile grad.
Prstima crpim energiju iz
Njih u sebe.
Jer samo to mi treba
Za povratak na put
S kojeg sam iznenadno
Uspjela skrenuti.
Kroz mene prolaze
Trnci straha.
Trnci nemira.
Trnci nesigurnosti.
Trnci patnje.
Trnci mržnje.
Koji me najviše bole,
Ne znam.
Jaki su kao šupljina
Čiji je opseg tek meka
Kora moga srca.
Moje srce je poput
Kore od mandarine.
Koja stoji na stolu,
Već nekoliko dana.
Osušena... Prazna...
A onu radost, onu
Slatkoću, onu finu
Slast koju je kora
Nekada grlila...
Pojeo je – tko zna tko?
Treba li ga kriviti?
Moje srce je voljelo.
Znalo je doduše, biti ludo.
Ostalo je iznevjereno,
Prevareno.
Sada čeka novu priliku,
Novu nadu,
I oporavak one šupljine.
Još uvijek stojim i
Prstima uvlačim energiju
u sebe.
Iz očiju mi curi tek hladna,
Bezbojna tekućina.
Ona pobire prljave stvari
Na mome licu, i nosi ih,
Nosi...
Do dna.
Kaplje mi po koljenima,
Zatim se stapa sa prstima.
Moje lice ostaje čisto.
Sada suze imaju gladak put
Za dalje.
Ja samo molim za
Sreću drugih,
Ako moja ne može biti.
Smatram da sam bezobrazna,
Nezahvalna,
Bahata,
I nadasve – glupa,
Stoga, ne zaslužujem je.
Želim unesti nadu i vjeru
U meni drage osobe,
Koje su je izgubile...
Želim da im se to vrati,
Jer inače ću bespomoćno
Pasti na prljavi asfalt,
Dok oko mene žurno
Prolaze automobili,
I tek nitko se ne zaustavlja.
Ja se osjećam onako,...
Tupo...
Samo me dotaknu pogledom,
Kao da su na mene slili
Kantu hladne vode...
Sada su suze prekrivene...
30.03.2007. | 23:50 |
11 K |
P |
# |
^
| < |
ožujak, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
oui ou non?
Tek jednostavne stvari, pročitane već milijardu puta
kod svakog normalnog bića... To i jesam.
Ja se zaista rijetko osjećam ovako loše kako moj blog izgleda... Pjesme i sastavci jesu moja djela i moja razmišljanja, ali vjerujte, ne zadržavam se dugo u naručju te crnine, koja je ovdje prikazana.
O meni...
Odabrala sam ime Aline listajući po knjizi francuskoga jezika. Stvarno volim taj jezik. Jedna od onih stvari koja me veseli. Blog je samo posljedica dosade. Negdje moram piskarati u trenutku kada me ta ubitačna pojava prekriva. Živim u jednom malom gradiću, dosadnom, zaista. Njega je još više obuhvatila dosada nego mene. Iako je dosadan, volim ga. Volim ljude koje viđam svaki dan, a s kojima baš i nemam nekakvog kontakta.
Ne volim ljude koji mi idu na živce 
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih.
..Dio nečega...
...Počevši od glave, hladoviti i pikavi trnci širili
Su se polako jedan za drugim nekom neshvatljivom brzinom.
Moje tijelo postalo je hladno poput suhe zemlje.
Raspadalo se poput hladnog, teškog, tamnog blata.
Raspadalo se ali se nije imalo gdje raspasti.
Van kože ta strahovita bol i gnjev ne mogu.
Iznutra sam ništa više nego ruševina, usmrdjela od stajanja
I boli koje je nanosila okolina...
Demon...
Kad ti samo jedan poziv, jedan pogled uliju nadu u nešto što sjedi u dubini tebe... Znaj da je varka... Ne veseli se... Jer ona informacija koju ćeš primiti poslije, bit će prenagla za tvoje razmišljanje i doživljavanje i za ono već doživljeno i razmišljeno... Sve to pada u nepovrat, negdje duboko, duboko, gdje ti se glava sagnuti ne može. I šta radim onda? Stvari ne mogu biti gore... Kao da demon zna kada će me spustiti. Popnem se na krevet, odmaknem zavjesu, rukom obrišem suze prozora i zastanem.
Tama. Mrak. Jeziva tišina. I hladnoća. Desnu stranu lica naslonim na staklo prozora. To je sto – postotna razlika od onoga kada prislonite lice na lice osobe koju volite, koja vam je draga. Smijem se jer meni se to nikada nije dogodilo. Ali znam kako je. Pretpostavljam. Nema nikoga da dokaže da to nije točno. Magla je... Vidim tek zamućene svjetiljke kvarta koje bez predaje sjaje svojom toplinom. Pitam se, nije li im dosadno? Kako izdrže... Vidim samo neke obrise auta... Pokoji dođe, sparkira se, ugasi svjetla, i više ga ne vidim. Nestane... Nestane uistinu ili ga mrak sakrije? A što se sa dimnjacima na krovovima? Iz njih pak izlazi toplina domova... Sreću ne propušta van. Krajičkom oka gledam u ono malo Mjeseca što mi još dopušta da ga gledam. On nekako pak, tužno izgleda. Ruku prislonim na staklo prozora, uz svoje lice. Osjećam hladnoću od koje me dijeli samo tanak sloj stakla. Suza pobjegla iz oka i klizi niz staklo. A što je sa mnom? Možda demon zna... Neću ga kriviti, jer sigurnost je nesigurna.
prestajem disati...oči zatvaram..strahove tjeram od sebe..ostajem jaka.. 
...I eno je! Opet ljubomora, ona s velikim crvenim ušima, krvavim ustima okrenutim prema dolje, eno je, prokletnice, smije se i ruga mi se. Možda mi ona okreće svijet i želi reći da on ne pripada meni, odnosno, da ja ne pripadam njemu...
....Netko je jednom definirao ljubav kao "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."..
