Upravo sam pročitala članak u kojem se spominje odbijanje putnih troškova na račun HZZO pošto umirovljenici imaju besplatni prijevoz vlakovima.

S obzirom da se radi o odlasku na rehabilitaciju između Osijeka i Bizovca, te da je željeznička stanica u Bizovcu udaljena jedno dvadesetak minuta hoda zdravog čovjeka - ludilo!

Ne znam detalje o starosti dotičnih umirovljenika niti njihovoj mobilnosti - državni nam je birokratski aparat ludilo.

Samo da napomenem da je za bilo koju iole ozbiljniju poziciju u tom istom aparatu potreba sigurnosna provjera, dok je za prvog čovjeka državnog tužilaštva nije potrebno - jer kakti postoji neka rupa u zakonu, baš smo prava banana država. Uz dužno poštovanje dijelu afričkih država.

Da se vratim na svoj prethodni post. Ne znam zašto su neki pomislili da ne znam za prijevremeno rješenje - no vjerujte, nisu mi ga dali. No, bilo pa prošlo.

Uglavnom, za gore famoznu povlasticu besplatne vožnje vlakom zatražila sam svoju iskaznicu. Mail-om. Čak sam platila i dostavu na kućnu adresu. Planiram s dotičnom plastičnom karticom mahati za popuste u našim trgovačkim lancima. I muzejima. I gdje god mi daju popust.

Ne pada mi na pamet sjesti u vlak jer boktepitaj kad ću stići do slijedeće stanice.

I da - poslala sam mail Matici umirovljenika koji su me uputili, nakon više od 48h, a ne manje kako spominju na svojim stranicama, na lokalnu udrugu. Problem je što je lokalna udruga vezana uz lokalnu tvornicu pa i dalje ne znam kako da se učlanim. I gdje.

Inače, postoji određeni respektabilni spisak dućana, rehabilitacijskih i inih lokacija (uglavnom vezano uz zdravlje starijih ljudi) gdje se može konzumirati popust. Pa si mislim - nikad ne škodi imati i takvu vrstu članske kartice.

Jednom riječju - nisam baš daleko stigla. Barem ne u svojem selu malo. Metropola je već druga priča. No, nastavak slijedi...

Ahoj od Rudarke