Za početak - da se osjećam malo blues - da. Ne mogu poreći.

Uglavnom, sjećate se Rudarkinih postova o traženju poslova - u struci po mogućnosti, u okvirima financijskih i obrazovnih okvira. Rudarka je intenzivno tražila posao više od godinu dana.

Da skratim priču, trenutno sam super sa gospođama na Zavodu za zapošljavanje. I njima sam egzotična biljka (ptica ). Jedna (ili jedina) u tim godinama koja se nije pomirila sa situacijom da ju tržište ne želi. A opet, ne mogu reći da sad plaćem nad svojom sudbinom...

Od poslova ništa. Što i ne bi bio problem. Problem je u tome što poslodavci (ili njihovi HR timovi) ne pozivaju takve kao što je Rudarka ni na prvi razgovor. Taj dio me svaki put rastužio. Država je kakti u problemima s nedostatkom radne snage, ali ovakve kao Rudarka ne žele uzeti niti u širi izbor. O kej, Rudarka je (pre)visoko stručno obrazovana sa managerskim stažem, pa to (vjerojatno) odbija buduće poslodavce. A što da sam NKV radnica s minimalcem? I dalje bi za šire društvo bila "stara baba".

No, da se odmaknemo od teških tema.

Sutra kreće prvi mirovinski (ne)radni dan Rudarke.

Naravno da ništa nije izgubljeno, te ima više načina na koji Rudarka može naplatiti svoj budući stručni rad/ekspertizu. Ne mogu reći da se tu država nije pobrinula.

S druge strane, Rudarka svaki dan gleda uživo malo slatko stvorenje od (sad već) godinu i pol. Pa tko to može platiti?

Ne mogu se potužiti. I golf mi ide sve bolje...

Ahoj od sutrašnje penzionerke Rudarke

Ps. Slobodno mi ostavite poruke o svim popustima koje mogu kao takva iskoristiti. Naravno, čim dobijem službeno rješenje i neku "šaru".