Dramatičnim istupom oca umirućeg djeteta i javnim vapajem za rješavanjem njihovih muka kroz labirinte ove naše birokratske države - gdje ništa ne može, a opet, može i sve, ovisi za koga.... otvorila se rasprava oko palijativne skrbi.

Palijativna skrb je jedna od grana medicine koja se bavi onim posljednjim danima života od trenutka kada više nema potrebe/mogućnosti da se zdravlje poboljša bilo kakvim lijekovima, operacijama ili tretmanima do trenutka odlaska s ovog svijeta oliti smrti.

Obzirom da sam u jednom dijelu života bila u situaciji kada mi/nam je trebala ovakva vrsta medicine - mogu iz prve ruke ispričati svoje impresije. Naime, moj otac je - nakon nekoliko operacija, kemoterapija i zračenja, došao u onu fazu kad mu liječnici i sama bolnica baš nisu bili od neke pomoći. No, isto tako mu je bila potrebna 24-satna medicinska njega. A ne ona dvosatna u radnom dijelu tjedna (koju možete dobiti, nakon silne papirologije i ovjeravanja unutar labirinta HZZO-a).

Ne mogu vam opisati svoju nemoć kada su nas, nakon pregleda, infuzije/transfuzije, vratili doma. U tom trenutku moj otac više nije imao snage stajati, pa ga je ekipa hitne donijela u stan. Kako nisam medicinske struke, a u tim trenucima ne možete sa sigurnošću znati da li vaš voljeni odlazi u slijedećih nekoliko minuta, sati, dana - no to može biti i tjedana, ne možete sve ostaviti (posao, djecu, muža, ženu...) i posvetiti se svojem umirućem članu obitelji.

Mi smo u tom trenutku, u dogovoru sa ocem, organizirali i prevezli ga u jednu od ustanova za smještaj starijih osoba. Kako je i on bio već u tim nekim godinama - to nije izgledalo tako strašno. Ovdje mogu reći kako su ti dragi ljudi - od sveg osoblja tog (privatnog) doma bili susretljivi prema nama, te nam između ostalog davali i psihološku pomoć. Jer je trebalo odlučiti o službenom putu, doduše ne predaleko (i predugo), ali ipak....

Naravno da postoje i oni "poznati" - od bivšeg premijera, nekih poznatih javnih osoba - koji su svoje zadnje dane proveli unutar (besplatnog) sustava odnosno u bolničkom krevetu. I ne slažem se sa izjavom jednog od ravnatelja bolnica što su prodefilirali ispred kamera - da je intencija medicinske struke da umirući bude uz svoje najmilije u okruženju svojeg doma - jer u tim trenucima tim istim umirućim treba liječnik, medicinska sestra, previjanje, injekcije lijekova protiv bolova......

Kada u dotični kontekst stavimo umirućeg mališana - stvari se doimaju još gore. Jer to dijete ne možete smjestiti u dom za starije i nemoćne (nisam spomenula da se takva vrsta smještaja naplaćuje od nekoliko tisuća kuna na više!).

Znam nekoliko primjera gdje su roditelji, nakon traumatičnih iskustava osnovali udruge za pomoć (npr. Udruga za palijativnu skrb Sandra Stojić iz Kutine), no obično se one bave psihološkom pomoću obitelji, kao i eventualno pomoć oko nabave odnosno besplatne posudbe određenih pomagala (medicinski krevet i sl.), ali ne znam niti jednu udrugu koja se bavi smještajem i samom medicinskom pomoći. Pogotovo ne besplatno.

Zaključak svega - definitivno nam je potreban i ovakav način smještaja, pogotovo za mlade ljude (na nivou županija?) kako bi dostojanstveno i u što manje muke i što više (besplatne) medicinske skrbi proživjeli svoje posljednje ionako teške trenutke prije samog kraja....

Pozdrav od Rudarke