Bez obzira na puno obaveza, te ponekad nemogućnosti da pratim sva svoja zanimanja - a znate da je Rudarka znatiželjna baba i voli znati sve o Drozgi, kraljici Elizabeti kao i paleti naših ekscentričnih političara udrobljeno sa malo ino vijesti pa ponekad ne ufatim baš sve detalje - npr. legneš, spavaš, probudiš se - a ono vojni udar usred Europe...

E da, malo sam se zanijela. Uglavnom, već sam prije htjela komentirati zahtjeve pirotehničara za povećanjem svojih osobnih primanja. Ovdje govorimo o vrlo zahtjevnom i delikatnom poslu razminiravanja područja, koja su u međuvremenu zarasla i svakim danom se povećava opasnost kod tih radova. Znači, ovdje doslovno govorimo o cijeni nečijeg života. E pa sad - ja bih vas pitala da li je nekih sedam, sedam i pol tisuća neto cijena vašeg života?

Tu bih malo proširila raspravu na sva ostala radna mjesta i cijenu rada. Ekonomika nam govori da je vrijednost nečega ovisna o ponudi i potražnji.

Sjećam se onomad Kerumove izjave kako on ne može više plaćati svoje prodavačice jer su one u tom nekom "niskom" platnom razredu i da ih on plati više - puši svoje golemo carstvu. U međuvremenu smo otkrili da se carstvo raspalo, bez obzira što su sirote žene radile za minamalac. Hm.

U svakodnevnom radu susrećem se sa problemom usko specijaliziranih znanja i vrednovanja tih radnih mjesta. Poduzeće, kao relativno komplicirano tijelo (pogotovo u dijelu nagrađivanja tj. seljački govoreći povećanja plaća oliti primanja) ne dozvoljava mi mogućnost da iste nagradim - i u konačnici zadržim u kompaniji. I tu počinje glavobolja. Naravno, moja.

S druge strane, još uvijek nam se u glavama, pogotovo onima u svim javnim državnim poduzećima kao i uredima državne uprave uključujući općine, gradove, županije, ministarstva, vrti ona stara premisao - "dobio sam posao, radim kad mi je volja, nitko me ne može izbaciti, nitko me ne može platiti tako malo" - naravno, ovdje se ograđujemo jer u svim sustavima postoje oni neki "ludi" koji siroti rade i vuku posao za troje, četvero onih koji su se uhljebili...

A pitanje primanja tj. vrednovanja pojedinih radnih mjesta su i dalje upitna. Tko će reći da li je plaća doktora važnija od plaće suca ili recimo tete čistačice u bolnici. I ova potonja je važna jer ako dobro ne očisti podove nakon posjeta bolesniku, isti je također životno ugrožen. Zar ne?

Doduše, u čisto privatnom sektoru je stvar malo čišća. Odnosno, trebala bi biti. No, privatnici bi isto tako za đabe dobro osposobljene i motivirane radnike. I sad se neću u upuštati u raspravu na ovu temu.

I za kraj - upravo čujem kako je opet neko sranje u Bruxellesu. U ovih dvije godine što sam promijenila radno mjesto više nemam obavezu odlaska u taj lijepi grad. Bez obzira na sva sranja (a spavala čak i u tzv. "muslimanskoj" četvrti jer me tamo smjestila turistička agencija preko koje se rezerviraju službeni smještaji kao i letovi ), a stvarno poznajem taj grad, i dalje žalim što me već neko vrijeme tamo nema.

A imala već i svoje dućane... ehhh. Što smatram vrhuncem ženskog poimanja "frendly" grada...