Bez obzira na puno obaveza, te ponekad nemogućnosti da pratim sva svoja zanimanja - a znate da je Rudarka znatiželjna baba i voli znati sve o Drozgi, kraljici Elizabeti kao i paleti naših ekscentričnih političara udrobljeno sa malo ino vijesti pa ponekad ne ufatim baš sve detalje - npr. legneš, spavaš, probudiš se - a ono vojni udar usred Europe...

E da, malo sam se zanijela. Uglavnom, već sam prije htjela komentirati zahtjeve pirotehničara za povećanjem svojih osobnih primanja. Ovdje govorimo o vrlo zahtjevnom i delikatnom poslu razminiravanja područja, koja su u međuvremenu zarasla i svakim danom se povećava opasnost kod tih radova. Znači, ovdje doslovno govorimo o cijeni nečijeg života. E pa sad - ja bih vas pitala da li je nekih sedam, sedam i pol tisuća neto cijena vašeg života?

Tu bih malo proširila raspravu na sva ostala radna mjesta i cijenu rada. Ekonomika nam govori da je vrijednost nečega ovisna o ponudi i potražnji.

Sjećam se onomad Kerumove izjave kako on ne može više plaćati svoje prodavačice jer su one u tom nekom "niskom" platnom razredu i da ih on plati više - puši svoje golemo carstvu. U međuvremenu smo otkrili da se carstvo raspalo, bez obzira što su sirote žene radile za minamalac. Hm.

U svakodnevnom radu susrećem se sa problemom usko specijaliziranih znanja i vrednovanja tih radnih mjesta. Poduzeće, kao relativno komplicirano tijelo (pogotovo u dijelu nagrađivanja tj. seljački govoreći povećanja plaća oliti primanja) ne dozvoljava mi mogućnost da iste nagradim - i u konačnici zadržim u kompaniji. I tu počinje glavobolja. Naravno, moja.

S druge strane, još uvijek nam se u glavama, pogotovo onima u svim javnim državnim poduzećima kao i uredima državne uprave uključujući općine, gradove, županije, ministarstva, vrti ona stara premisao - "dobio sam posao, radim kad mi je volja, nitko me ne može izbaciti, nitko me ne može platiti tako malo" - naravno, ovdje se ograđujemo jer u svim sustavima postoje oni neki "ludi" koji siroti rade i vuku posao za troje, četvero onih koji su se uhljebili...

A pitanje primanja tj. vrednovanja pojedinih radnih mjesta su i dalje upitna. Tko će reći da li je plaća doktora važnija od plaće suca ili recimo tete čistačice u bolnici. I ova potonja je važna jer ako dobro ne očisti podove nakon posjeta bolesniku, isti je također životno ugrožen. Zar ne?

Doduše, u čisto privatnom sektoru je stvar malo čišća. Odnosno, trebala bi biti. No, privatnici bi isto tako za đabe dobro osposobljene i motivirane radnike. I sad se neću u upuštati u raspravu na ovu temu.

I za kraj - upravo čujem kako je opet neko sranje u Bruxellesu. U ovih dvije godine što sam promijenila radno mjesto više nemam obavezu odlaska u taj lijepi grad. Bez obzira na sva sranja (a spavala čak i u tzv. "muslimanskoj" četvrti jer me tamo smjestila turistička agencija preko koje se rezerviraju službeni smještaji kao i letovi ), a stvarno poznajem taj grad, i dalje žalim što me već neko vrijeme tamo nema.

A imala već i svoje dućane... ehhh. Što smatram vrhuncem ženskog poimanja "frendly" grada...

Ne mogu se odlučiti da li sam oduševljena ili zgrožena ljudskom glupošću kad se radi o poštivanju osnovnih pravila ponašanja u prirodi.

Naime, nekidan je mladi turist, pokušavajući okinuti selfi sletio više od 70-ak metara u provaliju na Plitvičkim jezerima. Na svu sreću, navodno je živ i više-manje zdrav. Za razliku od Slovakinje iz prošlogodišnje slične priče koja je poginula skoro na istom mjestu. Ima toga još...

Turisti se, da sad ne spominjemo nacionalnosti, ali nekako u tim "ludorijama" prednjače Česi, Slovaci i Poljaci, bez adekvatnih rekvizita, a bome i znanja i vještina opako bacaju u adrenalinske sportove, hodaju u japankama, bez kapi vode po vrletima Biokova i Velebita, lete paraglajderom na hrvatskim najzahtjevnijim lokacijama s vikend - tečajem.... dalo bi se sad nabrajati.

Kako je Guzda svojedobno bio aktivist u HGSS, pa znam neke njegove priče, a dosta toga se naslušamo svaki put kad svratimo do Starigrada Paklenice, eto vam nekoliko crtica iz života GeeSeSovca, kako se u kolokvijanom nazivaju....

Tako je prošle godine otišao deda na "kratak" izlet po Velebitu, usred ljeta, sa nekoliko unučadi sitnog zuba. Ne bi tu bio problem da deda nije rekonvalescent s nekoliko by-pass-a na srcu, pa kad je dotičnom pozlilo, sva sreća da su klinci bili dovoljno prisebni pa pozvali gorske spašavaoce. I da su imali mobitel sa sobom. I da je isti bio u dometu mreže....

Bilo je tu i trudnica u 8 mjesecu trudnoće kako šeću u laganim cipelicama/sandalicama po prekrasnoj prirodi Velebita, no za njih nedovoljno sigurnog područja za hodanje. Pa se iste vraćaju u polegnutnom položaju na nosilima gore spomenute družine.

Pa onda famozni Česi. Jednu navezu (dva penjača) su skidali dva dana za redom iz alpinistički prezahtjevne smjeri (penjačke rute imaju svoje nazive koje su im dali prvi osvajatelji, te su definirane težinom, vrstom opreme koja je potrebna za savladavanje tj. za osiguranje i sl.) za njihove skromne mogućnosti. Ne znam što ih je treći dan spriječilo...

Znamo često svratiti i do Kalnika. I tamo postoje određene što teže, što lakše penjačke rute (smjeri). Tako je u jednoj, naoko laganoj zaglavio mladi nadobudni dečko. Mali se smrznuo, pa ni gore ni dole. Isti u skliskim kineskim tenesicama, bez osiguranja. Mi u planinarskom domu. Nije zgodno da vičeš što da radi - to bi ga tek preplašilo.... Sve u svemu, na kraju je uskočio Guzda te spasio situaciju, a i ludu glavu.

Ima ja i kumova u redovima paraglajding sporta (to vam je letačko krilo s kojim se polijeće sa fiksnih "rampi", obično na vrhovima brda/planine). Tako je jedan od njih zadužen za određeno letačko nebo. Naime, da bi letjeli, pa makar i s tim čudom, trebate dozvolu kontrole leta (valjda je centralizirana, obi me, taj dio ne znam). Uglavnom, strovali se prije koju godinu neki Čeh s Biokova. Mislim da čak nije na mrtvo, već se opizdi na neki dalekovod, ali sa sretnim završetkom. Uglavnom, ispalo je da je dotični u domovini prošao neki trodnevni tečaj letenja, pa je kakti imao važeću dozvolu, ali brate - upuca se u najnezgodnije termičko područje. Vidite kako sam upućena - koristim sve samo stručne izraze.

No, ne izvuku se svi tako jeftino. Kao što sam na početku spomenula, Plitvička jezera, kao nacionalni park sa uređenim stazama, drvenim klupicama, pisanim uputama je nažalost mjesto pogibije nekolicine neozbiljnih turista.

Famozne luftiće u kombinaciji s neustrašivim češkim turistima nećemo spominjati.

I zato za kraj - pazite što radite. Poštujte prirodu na način da provjerite što vam je potrebno za naoko bezazleni izletić. Priroda može opako uzvatiti takvu neozbiljnost.

Pozdrav od Vaše najdraže Rudarke