Wien - turistički pogled uz malo Monet-a kao desert....
21.08.2016.Već je i plavuša Rudarka shvatila da ste ludi za njezinim putopisnim postovima. Ne bi vjerovali, no počela sam se ogledati, gdje god dođem, kako bi vam što slikovitije opisala nova/stara mjesta. Doduše, do nekog kompa i volje za pisanjem većinu stvari pozaboravljam, tako da ne očekujte čuda...
Enivej, posljednji spojeni vikend proveli u staroj Austro-ugarskoj prijestolnici. Ne, ne radi se o Budimpešti.
Priča zapravo počinje Guzdininom skrušenom ponudom koja je čak sadržavala i njegov naj-mrskiji lokalitet - Veneciju.
Nisam dugo čekala da bih pristala na odlazak do Beča oliti Wien. Ovaj sam grad posjetila druge polovice prošlog stoljeća (uf, kako to zvuči opako ) u doba prvog/drugog osnovne. Tranzit kroz bečki aerodrom ne računam. Doduše, ovaj posljednji me i upucao u priču jer se sjetih reklama za Montet/Picasso izložbu. O detaljima naknadno.
Bez obzira što Guzda grinta kako sam frick control i ne putujem bez prije rezervniranog - po mogućnosti 4 stars hotela - i ovaj put je to bilo sasvim ok. Iz gore navedenog razloga produženih praznika i u susjednoj nam državi, gužve putem nije bilo. Doduše, teta sa GPS se malo pogubila, pa nas skoro prošetala kroz pješačku zonu.. ipak stigosmo na cilj.
Nakon što smo na sigurno spremili tutača u polupraznu garažu (poslije se napunila), bacili se direktno u centar grada.
Moram spomenuti da je bila opaka gužva i to po mojem skromnom mišljenju uglavnom od sveprisutnih turista.
Nažalost gore navedene svjetske putnice, svi su dućani bili zatvoreni. Uključujući i dolje prikazani omiljeni H&M koji se spominje i u turističkim vodičima jer se nalazi u (pra)staroj zgradi u samom centru grada.
Ovdje moram napomenuti da sam zapravo razočarana samim središtem grada. U odnosu na velebne (i puno više i raskošnije) zgradurine u centru Budimpešte. Zar su Ugari bili pametniji od Austrijanaca? Hm.
Nakon ručko-večere (jedva ufaćene jerbo Austrijanci paze na svoje slobodne dane tako da ćete teško jesti/piti/kupovati kad im je neradni dan) u prekrasnom dvorište - slučajno uletili bez vidljivih znakova na glavnoj ulici - odmah pokraj katedrale Sv. Štefa
Klopa je bila fina. Čak i malo previše "moderna" za Rudarkin ukus - tortelini punjeni rikulom u vrhnju uz orahe i krušku...
nastavili lunjati centrom. Naravno, uz nezaobilaznu i jednu od najpoznatijih torti na svijetu (Rudarki se nije dopala),
krenusmo polako prema hotelu.
Kao što sam već napomenula, grad je pun turista koji se raspoznaju po ruksacima (čak i na srednjevječnim muškarcima), uključujući i respektabilan broj obitelji arapskog porijekla. Šetalo se tu puno original Chanel, LV, Prada i ostalih torbica na u crno obučenim ženama od glave do pete pokrivenih crnim burkama i prigodnom odjećom.
Kao što rekoh, svratili i do Pratera. Za one koji ne znaju, Prater je tzv. luna-park koji radi 7/12 svih 365 dana u godini. U istom je Rudarka bila kao mala djevojčica i sjeća se samo nekih labudova u kojima se vozikala, nakon što ju je Kraljica majka - ne namjerno - propeljala kroz neku horror kuću (gdje je cijelim putem žmirila i vrištala, čini mi se da je isto radila i majka ).
Na najpoznatijem kotaču više raspravljali o održavanju takvih mašinerija, nego o razgledu grada (profesionalna deformacija s obje strane).
Za razliku od recimo Gardalanda u Italiji, gdje platiš ulaznicu, pa su sve vožnje besplatne (moraš samo sačekati svoj red), ovdje je ulaz besplatan, a svaki pojedini doživljaj - posebno plaćanje. Jedno od najgroznijih stvari je i neka praćka što te šutne dobrih 70-ak metara u zrak. Čak se i Guzda, inače obožavatelj svih adrenalinskih piz*ari*a zgrozio.
Ubili se šetajuć, pa odlučili odmoriti umorna tijela u našem (u blizini Pratera) hotelu. I da - hotel kao takav preporučam. Ubola na jednoj od poznatih platformi hotel Mariott Courtyard hotel za relativno malo para.
Metro je na doslovno dvije minute hoda od istog, a u slučaju zaista napornog dana možete se opuštati uz japanski vrt u sklopu hotela - pogled na vodicu i bilje koje raste iz istog.. podsjetilo me na Amsterdamski hotel Radisson blue (koji se nalazi na križanju dvaju kanala)....
Idući dan smo uspjeli upecati i gore navedenu izložbu Monet vs. Picasso (i mnogi drugi poznati umjetnici). Bilo je tu i popriličan broj eksplicitnih ženskih spolnih organa da bi čovjek pomislio da je prije u Crvenoj četvrti, a ne poznatom i priznatom muzeju.
Da rezimiram sve navedeno:
Grad mi se učinio manje raskošnim nego što sam ga se sjećala odnosno što sam očekivala nakon spomenutog centra isto tako - jedno vrijeme - zajedničke prijestolnice.
Broj navedenog arapskog življa što veselo obilazi/provodi se kroz grad - bez imalo pomisli da bi promijenili svoj način života/oblačenja bliže našoj - sada i njihovoj kulturi (zapadnjačkoj) me iznenadio.
Od ljudi iz našeg govornog područja na ulici se čuje poprilično ekavice. Kako mi je to Guzda objasnio - mi kad pomislimo na godišnji - odmah nam pred očima zatitra zalazak sunca na pučini. Nekima je godišnji drugačiji. Npr. obilazak jedne ovakve prijestolnice.
I da - žao mi što dućani nisu radili. No - ako vas zanima što ćemo nositi ujesen - pripremite se na crno. Crno, crno, crno....
Pusa od Rudarke
Ps. Godišnji još nije niti počeo. U planu je jedno luudo egzotično mjesto. Čujemo se.
komentiraj (2) * ispiši * #
Zrakoplovne luke i malo o posluzi u avionima...
07.08.2016.Ovaj tjedan sam morala biti na godišnjem. Pa je ispalo da nisam. Nenadani službeni put. Koji me odveo preko nekoliko poznatih zračnih luka i nekoliko aviokompanija.
Slijedi, kao što već slutite - priča o putovanjima avionom.
Nema smisla da vam prepričavam kako je to nekad izgledalo u JAT-ovom zrakoplovu, no najsličnije mirise hrane (one famozne ugrijane porcije čudnog izgleda i mirisa koji su se nekada posluživali i kad ste se odvezli samo sat vremena vožnje - na primjer iz Zg do Dubrovnika - sad vam daju samo čašu vode. Ponekad i jedan kolačić. ) još uvijek poslužuju u rumunjskoj zrakoplovnoj kompaniji - ubi me no ne znam kako se zove.
Onda Brussels Airlines - ti pak prodaju različite vrste jeftinijih avionskih karata. Uz koje ide i različita posluga. Tako sam ja putovala preko Germanwings-a, te su nam dali samo neke štapiće, dok je ostatak aviona, označen nekakvom zastavicom (tu ne govorimo o prvom razredu) jeo nešto finije.
No, njihovi avioni su iznimno udobni, pogotovo za osobe veće visine jer su sjedala osjetno odmaknuta od recimo naše Croatian Airlines. Skužite ako iz jednog uskočite u drugo.
Uglavnom, nekidan mi u Air Malta dalo samo bočicu vode i neki grozomorni sendvič nepoznatog sadržaja, ali koji je poslije izazvao gadne miomirise u toilettu.
O da, mogao si kupiti sok/pivo/grickalice u slijedećem prolazu stjuardese. A nije se radilo o nisko budgetnom letu! Na povratku me Lufthansa mazila sa prefinim losos sendvičem i pivom.
Na šestosatnom letu za Abu Dhabi (dnevnom!) dobili samo dva puta piće (nad Europom je bilo i alkohola, nad arapskim poluotokom jok) i jednom hranu. Koju si kakti birao s menu-a. Čak sam i ja na kraju bila gladna.
A sad malo o aerodromima. Kako je ovaj naš više - manje slijepo crijevo, tako mi se putevi križaju sa jednim od ovih frekventnijih - Minhen ili Frankfurt. Tu i tamo prolazim i kroz bečki aerodrom. Nekidan me prošetali uzduž i poprijeko jer nisam imala odgovarajuću bording kartu za nastavak puta. Prestrašno.
Na aerodromu u Abu Dhabi-u postoje, osim kolica za prtljagu i kolica za malu djecu. I sve je pre čisto....
A i neki zlatni Porsche kao prva nagrada nagradne igre. Not bad at all...
Duty free shopovi nisu više što su nekada bili. Naravno da možete naletiti na neko od finijih pića za manje novaca, no tek neznatno. I samo ako su na nekoj posebnoj ponudi. Tako i šminka, parfemi, ženske torbice...
Iz mog osobnog iskustva mogu reći da je još uvijek zagrebački Duty free jedan od najpovoljnijih. Samo se čovjek mora skoncentrirati da u polasku kupuje - što je nekako psihološki gledano naporno. No, poslije vam bude krivo ako niste odmah uboli što ste željeli.
A onda cuga i klopa - ne očekujte da ćete jesti jeftino na aerodromima. Nema toga. No s obzirom kako se u avionima sve manje i sve lošije poslužuje hrana, izmoreni od letanja i straha da li ćete na vrijeme proći sve moguće prepreke - od carinskih, sigurnosnih provjera do lutanja kroz bespuća aerodromskih zgrada (gate-ovi su obično stotinama metara udaljeni jedan od drugoga jer se u većini aerodromskih zgrada na jednom kraju dolazni letovi, a na drugom odlazni) - lako ogladnite.
Naravno da sam jučer u Frankfurtu u poznatom Goethe restoranu zaboravila da naručujući Franfurten Wurstchsten neću dobiti fine mirisne kobasice već običnu hrenovku. I to za 70-ak kuna. Druga opcija su bile minchenske bijele koje tek ne volim.
Sve u svemu - o doživljajima putovanja i snalaženja po raznim aerodromima mogao bi se napisati zgodan priručnik.
I za kraj - za one koji nisu dugo putovali - ni tete stjuardese više nisu onako šik kako ih se sjećamo iz djetinstva. Šteta.
komentiraj (3) * ispiši * #