Ovaj tjedan sam morala biti na godišnjem. Pa je ispalo da nisam. Nenadani službeni put. Koji me odveo preko nekoliko poznatih zračnih luka i nekoliko aviokompanija.

Slijedi, kao što već slutite - priča o putovanjima avionom.

Nema smisla da vam prepričavam kako je to nekad izgledalo u JAT-ovom zrakoplovu, no najsličnije mirise hrane (one famozne ugrijane porcije čudnog izgleda i mirisa koji su se nekada posluživali i kad ste se odvezli samo sat vremena vožnje - na primjer iz Zg do Dubrovnika - sad vam daju samo čašu vode. Ponekad i jedan kolačić. ) još uvijek poslužuju u rumunjskoj zrakoplovnoj kompaniji - ubi me no ne znam kako se zove.

Onda Brussels Airlines - ti pak prodaju različite vrste jeftinijih avionskih karata. Uz koje ide i različita posluga. Tako sam ja putovala preko Germanwings-a, te su nam dali samo neke štapiće, dok je ostatak aviona, označen nekakvom zastavicom (tu ne govorimo o prvom razredu) jeo nešto finije.

No, njihovi avioni su iznimno udobni, pogotovo za osobe veće visine jer su sjedala osjetno odmaknuta od recimo naše Croatian Airlines. Skužite ako iz jednog uskočite u drugo.

Uglavnom, nekidan mi u Air Malta dalo samo bočicu vode i neki grozomorni sendvič nepoznatog sadržaja, ali koji je poslije izazvao gadne miomirise u toilettu.

O da, mogao si kupiti sok/pivo/grickalice u slijedećem prolazu stjuardese. A nije se radilo o nisko budgetnom letu! Na povratku me Lufthansa mazila sa prefinim losos sendvičem i pivom.

Na šestosatnom letu za Abu Dhabi (dnevnom!) dobili samo dva puta piće (nad Europom je bilo i alkohola, nad arapskim poluotokom jok) i jednom hranu. Koju si kakti birao s menu-a. Čak sam i ja na kraju bila gladna.

A sad malo o aerodromima. Kako je ovaj naš više - manje slijepo crijevo, tako mi se putevi križaju sa jednim od ovih frekventnijih - Minhen ili Frankfurt. Tu i tamo prolazim i kroz bečki aerodrom. Nekidan me prošetali uzduž i poprijeko jer nisam imala odgovarajuću bording kartu za nastavak puta. Prestrašno.

Na aerodromu u Abu Dhabi-u postoje, osim kolica za prtljagu i kolica za malu djecu. I sve je pre čisto....

A i neki zlatni Porsche kao prva nagrada nagradne igre. Not bad at all...

Duty free shopovi nisu više što su nekada bili. Naravno da možete naletiti na neko od finijih pića za manje novaca, no tek neznatno. I samo ako su na nekoj posebnoj ponudi. Tako i šminka, parfemi, ženske torbice...

Iz mog osobnog iskustva mogu reći da je još uvijek zagrebački Duty free jedan od najpovoljnijih. Samo se čovjek mora skoncentrirati da u polasku kupuje - što je nekako psihološki gledano naporno. No, poslije vam bude krivo ako niste odmah uboli što ste željeli.

A onda cuga i klopa - ne očekujte da ćete jesti jeftino na aerodromima. Nema toga. No s obzirom kako se u avionima sve manje i sve lošije poslužuje hrana, izmoreni od letanja i straha da li ćete na vrijeme proći sve moguće prepreke - od carinskih, sigurnosnih provjera do lutanja kroz bespuća aerodromskih zgrada (gate-ovi su obično stotinama metara udaljeni jedan od drugoga jer se u većini aerodromskih zgrada na jednom kraju dolazni letovi, a na drugom odlazni) - lako ogladnite.

Naravno da sam jučer u Frankfurtu u poznatom Goethe restoranu zaboravila da naručujući Franfurten Wurstchsten neću dobiti fine mirisne kobasice već običnu hrenovku. I to za 70-ak kuna. Druga opcija su bile minchenske bijele koje tek ne volim.

Sve u svemu - o doživljajima putovanja i snalaženja po raznim aerodromima mogao bi se napisati zgodan priručnik.

I za kraj - za one koji nisu dugo putovali - ni tete stjuardese više nisu onako šik kako ih se sjećamo iz djetinstva. Šteta.