Azo dakle - Crna Gora.

Bilo je nekoliko izbora oko relativno kratkog godišnjeg odmora - trebalo je zbrinuti kućnog ljubimca (afrički tvor, don't ask ), otići u neke relativno informativno pokrivene krajeve (pristup službenom mail-u koji me nije mimoišao niti na godišnjem), a bome niti financijska situacija nije baš podrazumijevala višetjedni boravak u hotelu sa 5 zvjezdica na top morskoj destinaciji.

Tako je lopta pala na Crnu Goru. Dio tog smo puta prošli brzinski jureći u Nikšić prijateljici prošle jeseni. No, kako je padala kiša - želja nam je bila ponoviti put kanjonom rijeke Pive. To.

Uglavnom, prva nam je pauza bila relativno blizu (pošto stanujemo nadomak BeHa granice) - kafić veslačkog kluba (na divljim vodama) "Buk" na obalama Vrbasa (Banja Luka).

Naravno - uz orošene flaš(ic)e pive.



Put dalje ide nastavkom prema Jajcu (kanjon Vrbasa), Vakufu (Donjem), Travniku, Vitezu, Zen'ci, ostatkom kilometraže bosanskog autoputa do Sarajeva.

Tu nas je teta na GPS-u malo zeznula i pustila prema Mostaru i nakon pasmater vozača i jednog "Auuu" od strane lokalne policije (kad smo pitali za put prema Foči tj. bistri policajac je oma pitao da li idemo prema Crnoj Gori), uspjeli pronać pravac prema Foči.

Bosanski dio pristupa međunarodnom prijelazu do mjesta (nisam vidjela niti jednu kuću) Hum (BH) je neki kozji puteljak koji se opsežnim građevinskim radovima, no uz ležeran pristup "majstora od propuštanja prometa" odvija više nego otežano što je izludilo nešto istočnoslavenskih turista u kamperima , dok je nastavak od prijelaza Šćepan polje (CG) puno ugodniji, normale širine nazovimo to županijske ceste kroz istu.

Dotični prelazi su spojeni uskim drvenim mostom preko Tare, pa čekate svoj red ili s jedne ili druge strane granice kako bi se uz škripaj preko mosta, upitne tonaže prevezli na drugu stranu.




Tu smo opet (no dobro, i prije smo stali, no nije vrijedno spomena) predahnuli. Dočekale su nas slijedeće zastave:



Za ove mlađe: zastava živućih država Slovačke i Slovenije i između mrtve države Jugoslavije. Što znače - nismo doznali. Bolje rečeno - nismo se sjetili pitati.

E da - i ovjekovječene orošene Nikšičke:

.

Ovdje se mogu osvrnuti i na cijene. Bosna kao takva je dosta povoljna. Ne mogu reći da je baš besplatno, no cijene su mrvicu manje nego u našem selu malom (što bi bilo preračunato - nešto povoljnije nego stanovnicima Metropole).

U Crnoj Gori - što ćete čuti u nastavku, boravili smo u relativno poznatim turističkim destinacijama, tako da se ne može reći da je hrana, piće, suveniri nešto povoljno. Čak dapače, za relativno nerazvijenu zemlju - skupo. E sad, da smo se muvarili po manje turističkim mjestima - vjerojatno bi i cijena i smještaj bio ispod cijena u kontinentalnom dijelu RH.

Gore navedene orošene male bočice nikšičkog piva - čini mi se 3,5 eura (U CG je službeno sredstvo plaćanja euro). Doduše, ovo je skoro pa pogranični restoran, ciljna točka raftinga na Tari (odavde se terencima vraćaju oduševljeni turisti prema BH - doduše, preskačuć red ostalih na granici ), no kad vidite sanitarni čvor (skoro pa sklepani čučavci na livadi) i odmah pokraj prostor za pranje suđa (ko rođeno za HACCP standard ), brzo se odlučite ne objedovati... bez obzira na glad.

I sad ljepote:







Uglavnom, kanjon rijeke Pive je u gornjem toku potopljen nakon izgradnje hidroelektrane, s time da je izgrađeno (bolje rečeno - probušeno) pedesetak tunela u živom kamenu (bez oznaka, bez osvjetljenja - luuda avantura), podignuta cesta, jedno selo preseljeno kao i manastir iz (čini mi se) 16 stoljeća. Sve se to desilo 70-ih godina prošlog stoljeća (otili za Jugoslavije). Navodno je kanjon Pive bio bolji/ljepši/atraktivniji za rafting od daleko poznatog kanjona rijeke Tare.

Nas je fascinirala boja vode - tirkizno zelena, divlji kamen nepreglednih tunela (neki su skoro pa u pravom kutu izbušeni, u kosini... luudo) - sve u svemu predobro.

U jednom smo trenutku odlučili skrenuti - ne znajući o čemu se radi - smjerokazom prema Žabljaku preko nacionalnog parka Durmitor. Dočekala nas je još veća divljina. Predobra.





Nakon nekoliko sati vožnje uskom, no odličnom asfaltiranom cestom, uz tu i tamo mimoilaženje sa stranim turistima, u vozilima, a bome bilo je i motorista, prelaskom Sedla (1907 m nadmorske visine), te pogledom na rijetke pastirke kuće (uz obaveznog Golfa Duju, tu i tamo neka Jedinica ) uspeli smo se dokopati Žabljaka.

Tu smo, s obzirom na dugi put i nepredviđenu vožnju (planirali smo stići prije ili prije stati.. kako vam već drago), gladni, skoro pa promrzli (temperatura ispod 17°C u doba od 22 h navečer), prvo večerali (ispalo je da smo upali u naj fensi restač talijanske kuhinje, pa je time bila i cijena večere od oko 30-ak Ojra), otišli u glavni hotel ovog zimovališta i uspjeli uvjeriti tetu na recepciji da nam onako zgužvanima i umornima nađe sobu. Teta je bila malo mrzovoljna, no soba se našla. Idući dan, puno bolje raspoložena gospođa iskemijala je istu sobu još nešto dana... fala, fala...

A soba - eee.....

Netko me pitao - jel bilo klime. Ma kakva klima. Pokrili se fino pokrivačem, pritvorili prozore (da nam ne bude zima) - i mašala. (Ovdje napominjem da smo za sobom ostavili toplinski val i noćne temperature oko 30-ak stupnjeva C u Lijepoj našoj)

Žabljak je - kao što sam komenirala u jednom SMS- u - Kranjska Gora crnogorskog kraja i mogu reći da je takav filing u gradu - sportaši, planinari, biciklisti....

Guzda je na leđa stavio svoj - ne pitajte za cijenu - sportski mali ruksačić u koji smo potrpali novčanike i ostale sitnice kako se ja ne bih sramotila hodajuć okolo sa običnom ženskom torbicom među hrpom hi-tech sportskih grudnjaka, tenesica, tajica....

Obišli smo okolne turističke znamenitosti kao što je Crno jezero, popeli se (doduše autom) do gornjeg silaza sa sedežnice (ne radi), pojeli Durmitorsku platu...

Pogled na okolna brda sa terase hotela Žabljak (ovo je u vrijeme doručka - temp. ugodnih 20-ak °C):



Centar "grada":


Naravno, u našem omiljenom nikšičkom kafiću popili original, te se podružili sa starim crnogorskim prijateljima:



Da sad ne duljim... za kraj moja najomiljenija fotografija:



Uglavnom, bilo je zabavno, ugodno, osvježavajuće...

Preporučam svima. Ne može se reći da je s obzirom na BDP zemlja u kojoj možete boraviti đabe, no uz pristojne cijene u visini cijena kontinentalne Hrvatske (ne računajući preskupi i Rusima prebukiran obalni pojas CG) može se lijepo provesti godišnji odmor.

I da - cijeli post kao da je napisan za našeg najdražeg pivopiju - Ribafish-a. A nije. Ćaos svima od Rudarke


I za kraj - što si je Rudarka kupila kao suvenir - Agata Kristi na tećnom crnogorskom. Neprocjenjivo.