Uff.. prema posljednjem postu iz svibnja uvidjeh da sam bila jaako lijena (čitaj:prezaposlena) da vam se javljam. Naravno da je bilo prilika, no nisam imala dovoljno vremena i volje da se skoncentriram i na vas dragi moji blogeri... sori, sori, sori...

Anyway, u međuvremenu sam došla do visokog stupnja završenosti svojeg zadatka u novom preduzeću, uspjela "umrežiti" određene odabrane suradnike/kolege kako bi mogla kroz sivu zonu provoditi svoje zamisli (možda vam to zvuči grozno, no zapravo su poslovne odluke na kraju vezane uz neke sastvim ne-poslovne želje i motive pojedinih nadređenih i samo je pitanje da li ih možete na vrijeme detektirati, zaobići, prikloniti im se.... ), smjenila/postavila novu shemu suradnika, borila se na stranjskom jeziku sa nerazumljivim suradnicima koji - gle čuda, skoro kao Grci - dobivaju dodatak na plaću za znanje engleskog jezika ....

Sve u svemu - luda kuća, no polako plivam... pokušavaju se ne utopiti.

Sad kad smo savladali uvodni dio - ide zaplet.

Mrzim, ali mrzim kad me kao glasačko tijelo (o kej, malo sam previše educirana, načitana i znatiželjna za obično prosječno glasačko tijelo ) pokušavaju vladajuće strukture pretvoriti u debila. A nekako imam osjećaj da se naš Prajministar sprda s nama kad nam na važnim, ozbiljnim i - ruku na srce veoma teškim i tužnim situacijama pokušava linijom toka misli predočiti da je sve zeka. Ovdje govorimo o konferenciji za štampu nakon što su stigle tužne informacije iz Egipta.

Pa majkumu, zar nema plaćene suradnike koji bi mu napisali par suvislih rečenica koje bi zvučale otmjeno i razumno u teškom trenutku za svakog čovjeka koji ima imalo krvi ispod kože?

A onda ona famozna rečenica - ne idite raditi u Egipat i slične krajeve. Ma daj, nemoj - nismo svi političari koji mlate praznu slamu, lade jaja punih dva mjeseca po već izgrađenim viletinama na kopnu i otocima, već ljudi koji moraju krvavo raditi da bi bi si priuštili par dana ljetovanja stisnuti sa najdražim kumom na podu njegove vikse koja je nastala providnošću predaka dotičnog.

U dotičnoj zemlji radi više od onih navedenih 40-ak naših građana (kako je bila službena objava), radi se na njihovoj sigurnosti (koliko god je to moguće) i to je sve što se u ovom trenutku može napraviti. Nažalost (ili sreću da posla ima), ugovorne obaveze se moraju izvršavati i ne možemo se osloniti na neke premijerske šarlatanske izjave da se ne skitarimo gdje nam nije mjesto, jelte nama Hrvatima. No, naravno da nam nije svejedno i da mirno ne spavamo. Shvatit ćete da u detalje ne mogu...

A ruku na srce, mladi nesretni kolega je stradao tj. bio je otet samo zato što je stranac, a ne zato što je Hrvat. Priču o Hrvatskoj kao meti ekstremista su proširili oni famozni američki savjetnici naših najvećih parlamentarnih stranaka kao uvod u izbore. Kladim se.

O putovanju po nacionalnim parkovima Crne gore uključujući i spavanje na +15 C dok svi crkavaju na vrućinama... next time. I promise.