Jednim okom gledajuć nekog jadnog novinara na dalmatinskoj buri sjetih se svoje drage prijateljice - Katalone iz Dubrovnika, te pošto je danas predzadnji dan ove godine, zaželim se s njom kikeljit o tome kako je prošla cijela godina, a mi se nismo vidjele. Kao prvo - ja sam propustila neki pred-ljetni kongres u Du, pa je ona nakratko svratila kod kćeri u Metropolu, pa sam ja nabrzaka prošla kroz njezinu županiju (u društvu nekih drugih ljudi) na putu iz Crne Gore, pa...

Jednom riječju - htjela se sa dotičnom zajebavat o tome kako smo godinu dana starije, čule se doduše otprilike svaki kvartal ove, a nažalost nismo vidjele...

I javi se gospodin suprug, a pošto se poznajemo - ja nastavila šegu jer sam shvatila (na prvu) da je dotična u kadi ili na sličnom mjestu gdje se trenutno ne može javiti.

A onda hladan tuš - naša draga prijateljica je već osmi dan u induciranoj komi, nakon što su joj kolabirala pluća, žile (neki vražji sindrom koji nisam zapamtila - osim da takvu boleštinu nisu imali u Lijepoj našoj), bubrezi... da se liječnici doslovno bore za njezin život, te da bi već bila transportirana u Zg. da je mogu probuditi, te da vražja bura ne puše tako jako...

A u pičmač. Ja zanijemila posramljena veselim i zajebantskim uletom na početku telefonskog poziva.

Onda hladan tuš, pa još malo detalja (jer T. nisam shvatila od prve), pa malo tješenja (čovjek se s obzirom na situaciju - a ženi doslovno život visi o koncu - sabran i optimističan), pa... ufff... sranje.

Katalona je žena koja mi je velikodušno kupila/platila Benetton torbu (umjesto lonaca za kuhanje) kad mi je kuća izgorila. To je žena koja je prošla policijsku dresuru (radila je u MUP-u), ratne dubrovačke godine kao i traume studiranja vlastitog djeteta daleko od kuće...

To je žena - stara blogerica s kojom sa ja - na prvu loptu (kako to lijepo veli Ćiro) kliknula i s kojom sam od prve minute naše blogerske kave uživo olajala djecu, muževe, širu obitelj, političku situaciju, ekonomiju i sitne ženske radosti.

Draga, izvuci nam se iz tog sranja (lijepo je T. rekao - neće moja Kate nego nešto što nitko ne ima ), da se zajedno smijemo ovom mom postu.

Pomolite se, držite fige, zapalite svijeću, bacite grah (kosti?)... u svakom slučaju svaka pozitivna misao dobro je došla.

Drži nam se Kate! Volim te.

Oznake: blogeri

Jebemu, ali moram se i ja upustiti u komentiranje predsjedničkih izbora.

Kao prvo, svi su kandidati srali gluposti o ovlastima koje uopće predsjednik kao takav ne posjeduje, a narod je to pušo - jebo takav narod.

A nudilo nam se slijedeće

- Mr. J. kao osoba koja u svojem petogodišnjem mandatu nije digla glas ni za jednu glupost bivše/sadašnje vlade, a sad nam nudi velike zaokrete u politici, prijedloge ustavnih promjena koje će mu dati ne znam kakve ovlasti i sl. sranja. Pa ni vlastita mu stranka ne vjeruje... al što lepo svira... (i ubire onaj muzičarski namet)

- Ms. K. koja je svakom svojom izjavom iritirala narod s imalo kvocijenta inteligencije - kao prvo nije riješila (kontroliralo) vlastite "kosture" tipa zamrznutog radnog mjesta, djece koja se školuju izvan Hr (neš ti 'Rvatice), pa i vlastitog izgleda stare usidjelice (žena nema 45 godina!) kao i govora tipa seoskog župnika. O tome kako se može ušparati nekoliko stotina tisuća ojrića na nekoliko mjeseci plaće u inozemstvu - ajde mi odajte tu tajnu kako.

- Onaj Mali - svi su ga svojatali, on sreo kvake o anarhističkim rezovima, otpuštanju političara, Sabora i tko zna čega - i na kraju je nekih tristo tisuća duša to popušilo. Pa zar smo mi luda nacija koja bi u ruke golobradom mladiću, bez ikakvog iskustva (nit ima jedan dan radnog staža, a pretpostavljam da nije šefovao ni vlastitom kućnom ljubimcu kojeg očito nema), dala upravljanje državom? Očito bi. Skoro. E ludog li naroda.

- Mr. Doktor koji je frcao pravednim bijesom pobožnog liječnika prema svima oko sebe, mahao zabranom abortusa, a moguće i nekih drugih ljudskih prava dobio je baš koliko je i zaslužio - ono nešto glasova pobožnih bakica imotske krajine. Tak mu i treba.

Sve u svemu - nakon izjave Onog Malog da njegovi birači ignoriraju izbore - što graniči sa ludošću, a moguće i nekom od povreda ustavnih prava - šteta što nismo Švicarci, pa da nas se kazni za NEizlazak na izbore - stvarno ne znam što bih mislila o vlastitom si narodu.

Znam da riječ NAROD zapravo znači hrpa krezubih bakica, starih komunjara, crkvenog klera, penzionera vulgaris (baš me zanima za koga je glasala moja Sveki) i nešto mladeži što je pala na izgled mlađahnog friškog političara.

I onih što sa određenim partiskim knjižicama po default-u mora izać jer se u malim mjestima lako provjeri da li ti je partiski drug bio ili ne na izbornom punktu.

Jebo politiku.

Danas su na jednoj od radio stanica napomenuli jednu zgodnu misao - danas, na zimski solsticij možeš početi sa tzv. "novogodišnjim" odlukama jer su naši praoci na ovaj dan slavili lomljene zime.

To što je sad nama zima - neka fufljava klima od desetak Celzijusa (nekad bi naše prabake rekle da je desetak centimentara snijega - slaba zima, ehh... ). No da.

I tako urednica jednog mog dragog (ženskog) časopisa veli - "Posvetiti više vremena ljudima koje volim. Započeti dan vježbana za kičmu. Jesti zdravo. Plivati s dupinima..."

Sad si ja mislim - hm. Što si ja tako luudo želim?

Doduše, prošle sam si zime željela neke sitnice tipa novih parfema, cipelica, putovanja.... (provjerih što sam pisala prije godinu dana na blogu - da ne mislite da izmišljam provjerite sami).

Ove sam nadobivala dovoljno parfema da bi bilo bogohulno željeti još, naputovala i više nego što sam mislila (Bruxelles ili Brussels kako vam drago, Amsterdam, Rumunjska, Makedonija, Beograd, BeHa, Crna Gora (s famoznim kanjonom Pive, gdje je padala kiša pa odlučismo doći vidjeti to čudo prirode i po lijepom vremenu), pa opet Brussels, Austriju da ne spominjemo kao niti Budapest i kakti našu dragu rutinu - Pecs oliti Pećuh.... smješio se tu i Pakistan, pa i neke druge destinacije...

Da li mi je dosta? Nikad. I u slijedećoj želim još, još, još.....

S obzirom da ću na tjednoj bazi raditi u jednoj nam bliskoj zemlji - tko sretniji od mene.

Bilo je tu i luudih poslovnih preokreta, sudskih vještačenja (o da da... ) i drugih poslovnih loop-ova za koje ne bih nikad rekla da sam sposobna, dok me igrom sudbine (ili mojih zasluga, ne budimo naivni, ništa nije slučajno) nije bacilo u luude vode. Ovo je definitivno moje doba.

I dalje se držim dovoljno daleko od politike i fala bogu gore navedenom da me osvjesti da je bolje da teram nauku, struku i neke sitne poslovne uspjehe te da mi ne pada na pamet baciti se u prljave političke vode.

E da - smješe mi se posjeti zanimljivim destinacijama na poslovnoj bazi - no, poznajući me, znate da će biti zanimljivih postova (još vam uvijek dugujem priču o Amsterdamu), novi poslovni izazovi (sad vam je moderno da sranje, bullshit i raznorazne poslovne zbrke zovemo tim finim izrazom), a u bogtepitaj što će se desiti u privatnom životu.

Želim si luudi provod za okrugli rođendan u doba Riba...

I da se vratim na početak - ono s dupinima - može.

I mir u svijetu.

Sretno od rudarke

Nekoliko zabluda o direktorima (pogotovo ovima u recesiji):

- direktor ništa ne radi, samo sjedi u velikoj sobi i zajebaje se (točan odgovor: odgovoran direktor radi više od svih svojih zaposlenika, eto - maločas se skidoh sa čitanja mail-ova, da ne pričamo da mi je tijekom dana bilo sila na wc, ali ne stigoh dok nije bilo gusto )

- direktor radi za xyz plaću - monumentalna cifra od koje boli glava, a poreznici trljaju ruke (točan odgovor: not true, osim možda u slučaju načelnika, pročelnika i inih čelnika malih seoskih općina, lokalnih općinskih komunalnih poduzeća i općenito gledalo svih preduzeća na državnim jaslama)

- direktor uživa ispravljati zaposlenike, tražiti od njih tablice, izvještaje, elaborate, prezentacije (točan odgovor: ne, svi producirani dokumenti se moraju pročitati od tog istog direktora, ispravljati, vraćati na popravak... tko bi si normalan želio takav dodatni posao osim ako nije stvarno nužno?)

- direktor nikad nije umoran (točan odgovor: gospođa direktorica je umorna ko pas, ne sjećam se da sam ikad toliko mukotrpno radila tj. pokušala isčitati gomile podataka, iste razumjeti, odraditi odgovorne (pre-hitne) odluke s dugoročnim posljedicama i s tako malo utakmica u nogama - nisam napredovala unutar svoje matične kompanije gdje bi imala inicijalno znanje i javne i tajne informacije..)

Rezime: nije da se žalim, no zatekla sam organizacijsku jedinicu, više mjeseci obezlavljenu kako jedva čeka da gurne vlastitog si direktora (odnosno -icu) u vatru. Skoro pa doslovno.

Možete li zamisliti da nisu htjeli otići sa sastanka nakon sat i pol jer su mi morali reći još ovo i ono. A ja ih pokušavam izbaciti iz sobe je mi sila na wc, vrti mi se od nedostatka hrane, te ruku na srce, nakon sat vremena niti jedan sastanak nije više dobar jer se gubi koncentracija, pogotovo muška....

Sutra mi držite fige - borim se sa kontrolingom. Skoro pa sama. Doduše - da sad napišem - u boj - neki bi krivo shvatili.

Zato mi samo zaželite rudarski sretno!

Vaša Rudarka

Ps. Post no. 1800. Koliko bi se tu bisernih misli dalo izvuć preko gugla.

Dragi moji svi,

Jebemti direktorski posao jer ne stignem niti na wc, a kamoli jesti ili nedajbože krenuti na vrijeme doma. Zaskočili me kao da ih sve poznajem te kao da problematiku imam od prvog pripravničkog dana (odselila se u srodnu kompaniju, no ipak, nije da mogu odmah uskočiti u detalje iskrivljenog engleskog nazivlja jedne jako stručne i uske specijalnosti).

A dalo mi i tajnicu! Znala sam na koje radno mjesto idem, no nisam baš previše razmišljala o svim okolnostima koje ono i nosi. Pa kad su me upoznali sa mojim tajništvom, ostala sam frapirana. Žena pak, s dugogodišnjim stažem s dugom nizom muškaraca kao šefova ne može baš hvatati moje zamisli. Jebiga, meni je važno kako izgleda soba, dečkima je to bilo potpuno svejedno. Pa me i dočekao svinjac od direktorske sobe. Nije sad tako važno za moje ego da budem u nečem wou, ali smatram da ta soba predstavlja izgled kompanije, pa se iz tih razloga mora dovesti u koliki toliki red.

Sada znam zašto direktori imaju para - ne stignu trošiti. Još bolje, ne stignu niti razmišljati o kupnji. No, brijem da je to tek uvodni dio i da ću se skulirati, posložiti raspored i raditi kao svi normalni ljudi. Dobro, kao oni koji puno rade, ali ipak imaju koliko toliko organizirano radno vrijeme. Ako neće jedna žena, tko će??

No da. Što još reći?

Ispada da me sada vole mnogi.

Čak i oni za koje sam mislila da me ne vole. Tako ti je to kad napreduješ. Jučer me čak gonjao i šef sindikata koji je pak, gle obrazovanog li i finog čovjeka - odmah prešao na ti (kao da sam mu neka "mala"). U međuvremenu sam se sjetila koliko me taj isti sindikat (kao i ostale kolege s fakultetom) ignorirao, te sam od istog, mislim sindikata za onaj požar (stari blogeri znaju priču) dobila ravno tisuću i sitno kuna.

Uglavnom, napeto.

I da - slobodno mi čestitate zaštitnicu rudara - Sv. Barbaru.

Uz rudarski pozdrav

Sretno!

čujemo se.

Rudarka