Nisam sigurna da li bih se smijala ili zgrozila nad današnjim dnevnim vijestima o maloj istarskoj općini od ravno tristotinjak duša. Eto jadni oni - bez poticaja (a ispada da nitko nije nezaposlen jer ih je ostalo ono nešto penzića) će propast. Još se hvale kako im načelnik volontira već godinama. Znači - ili radi neki unosni posao, ali je onda upitna satnica kojom odrađuje svoje mjesto prvog čovjeka općine ili ?

Kao prvo - kako može postojati tako malena jedinica lokalne uprave? A očito može. To je valjda još iz doba Tuđmana i njegove megalomanske podijele države (gdje se u tom trenutku moralo u svakom sjedištu općine otvoriti pošta i benzinska kao i stanica prve pomoći, kao i povezati mjesto sa obližnjim gradom gradskom linijom bez obzira na troškove. I broj putnika. Obično u onim glomaznim polu-hrđavim busevima sa 50-ak sjedišta.

S vremenom se poštanski sustav optimirao, pa pozatvarao male urede razbacane po cijeloj lijepoj našoj. I dio benzinskih je otišao na bubanj. Stanice hitne pomoći još su se tu i tamo (u onim bogatijim općinama) opstale sufinanciranjem lokalne uprave.

Što hoću reći? Zar je normalno da država odnosno naši nesigurni političari više ne skrešu taj broj malih općinica koje samo stvaraju minuse, a lokalnom stanovništvu dozvole da pripajanjem nekom većem središtu dobiju bolju zdrastvenu, društvenu i socijalnu skrb?

Imam ja u istom kontekstu i priču o broju biračkih mjesta. Tako i jednom našem seocetu, na birališnom mjestu od ravno 30 punoljetnih birača, od kojih prosječno na izbore izađe nekih desetak (to do mise, a poslije nitko), po svim pravilima sjedi biračko tijelo od 4 (ili više?) osoba koje za to primaju onu famoznu dnevnicu + jedna koji dobije više jer je predsjednik dotične komisije. I nešto nezavisnih promatrača koji se pak financiraju iz nekih drugih izvora. Eto vam gdje lova curi...

A HBOR i poimanje njihovog managementa o smanjenju primanja, bonusima i troškovima reprezentacije - e na tu bi se temu mogao napisati doktorat...

Ne mogu se oteti dojmu da su generacije osoba - tamo negdje od kraja dvadesetih do sredine tridesetih generacija "moje malo pile" ili "još je mlad(a)" ili "još je život pred njim/njom".

Ma molim vas. Dokle mislite glumiti nevine curice i nesposobne dečkiće?

Ima tu puno primjera - od svih ovih naših pevaljki koje slave trideset i neki rođendan kao da im je 18 - 19, do nesposobnih maminih sinova koji se baš i ne bi ženili jer majčica najbolje kuha. Ako je još i dobar sponzor (pater familijas) - sreći nema kraja.

Do penzije. Koju neće zaraditi.

Naravno da imam i primjer - susjed (dobrostojeći privatnih, vlasnik bjesne pile, čak dapače - više komada i pripadajuće nekretnine uokolo i naširoko, da sad ne ulazim u detalje vlasničke kartice dotičnog), najdraža mu bolja polovica i dvojica sinova otišli na par dana u američku prijestolnicu visokih nebodera, kazališta, šopinga i što već uz to ide. Eto - slave djetetu rođendan.

U ovoj priči ne bi bilo ništa loše - čovjek radi, čovjek zaradi (ne mogu reći da nije fer - njegovi djelatnici dobivaju plaću, a valjda i država svoj dio), pa odveo happy family da vide američke lampice (ako su već postavljene) kad ne bi bilo slijedeće činjenice - jedno "dijete" ima samo trideset i nešto, a drugo koju godinu manje. Nit se žene, nit završavaju fakultete, nit rade nešto pametno. Još se "traže"...

U jednoj se priči spominjala i cifra od tridesetak tisuća kuna za uređenje (nove) kuhinje jednog od Nasljednika u njegovoj novoj gajbi, a čovjek niti jaje ne zna skuhati. I tele - čudo od dvadeset i nešto. Zar nešto takvo uopće postoji?

Ne, nisam ljubomorna. Možda je takvih primjera bilo i ranije. No, nekako imam osjećaj da ćemo definitivno izumrijeti, te će i nas pojesti Turci i ostali visokonatalnih narodi kao što se već dešava u zapadnoj Europi. Pošto nam djeca studiraju do trideset i pete, "hodaju" ili ne kao da su u pubertetu jer ako rade i zarađuju - onda im je prelijepo, a u suprotnom kakti nemaju. Ma uvijek se ima.

Jer ne priznajem famu oko prvog djeteta u dobi od četrdeset i kusur. Jerbo će isto imati traume u školi kad mu ti isti roditelji počnu dolaziti na sastanke. Ili nedajbože umru u kriznim pedesetima.

Glupo bi sad bilo spominjati kako se Nasljednik rodio usred zahuktalog rata, te nismo (na plaću koju je u vrijeme porodiljskog pojela inflacija pa je bila u visini trenutne love od stotinjak kuna) imali niti za pelene jer je lova prvo išla za podstanarski stan, pa za banane, pa tek onda za ostalo... i eto - preživjelo se. A dijete je poraslo...

No da, tko je tu lud - ja sa svojim premišljanjima ili svi ostali ?

O da. Naslov je sasvim prikladan tekstu koji slijedi.

Uvod - ako se sjećate ovog ili prošlog ljeta bilo je novinskih natpisa o tome kako su neki Englezi, u Dubrovniku ili Splitu, nakon "lumpanja" sa nekim curkama dobili višebrojčani račun za nekoliko cugica. E da. Onda takvo nešto pročitate i čudite se kako a) nije moguće, b) nek im bude kad su se zaletjeli...

Zaplet - ode lijepo Rudarka u cik zore početka tjedna prema jednoj od naših europskih (čitaj: Austro-Ugarskih) prijestolnica. O tome kako se na granici (ima jedna pravo dobra birtija na kamionskom graničnom prijelazu - grijanje je na drva kad se ista raspale u peći ) čekalo na Rudarkinu putovnicu (i dalje ne znam gdje mi je osobna) - nije dio ove priče.

Nakon napornih predavanja i nešto saune, teretane i namakanja u jacuzzi-u (Rudarka je oma zgiljala u centar grada), dečki se lijepo otprave u grad. Jerbo je hotel u ne-centru grada. Kod same mjenjačnice ulete komadi - domaći - i stvar završi u nekom kafiću aka PUBU (čitaj kako piše). Tu negdje ulete i Rudarka i njezin pratioc (prije toga ganjali dućan MAC-a jer je dotični dobar suprug, kum i prijatelj, pa nakupovao po spisku pola dućana ). Doduše, dotični Pub se nalazio u glavnoj ulici, no u nekom podrumu - lijevo, desno, lijevo pa je Rudarka komentirala kako nije dobro na tom se mjestu napiti jer ne bi pogodio izlaz. Kako je bila blizu istine..

Uglavnom - komadi hihi hihi, konobarica sa malo jačom četvortkom koja vuče na peticu (rekli mi dečki ), dvojica zajapurenih (oni najmlađi) već vide ... a runde stižu - od domaćeg šnapsa, pivica, malih "šampanjaca"... ludilo...

Nakon jedno kratkih dvadesetak minuta, te negdje između treće i četvrte runde zaključih da je vrag odnio šalu i da bi trebali stati na loptu. Osim ove dvojice (koji su mislili biti učetvoro) ostatak nas ostalih četvoro koji smo pocuclaci svaki po dvije malecne pivice (više-manje bez šnapsa) odlučio je da bi bilo vrijeme da se podvuče crta i zatraži račun.

Kulminacija: Rudarka traži na šanku od sisate konobarice (naravno s V izrezom majice) račun. Gospodična se čudi kao puran dreku (kako bi to rekla moja Sveki, apropo Sveki ima i o njoj nova priča, no to ćemo elaborarati drugi put), ali sluša naputak dotične. Stiže račun. Rudarka bulji u šesterocifreni račun i ne može si pojmiti koliko je to u nekoj njoj bližoj valuti.

Rasplet: Račun se brzo preračunava u nekonvertibilnu domaću valutu. Ispada da su gorenavedeni šnapsevi cca 150 kn, mala bočica pocuclane pivice 50 kn, a to što su domaćini (dotične dvije Hihi hihi curke) popile svaka po tri cuge odjednom pa puta tri/četiri runde - to se ne računa.

Rudarka glasom najiskusnijeg kolege dotičnim dečkima objašnjava kako je red da sad lijepo podmire dotični račun. Jebiga, kad im se već jeb*** nek sad i plate ceh. I nek vele - Rudarka hvala. Jer smo mogli račun dobiti nakon još nekoliko rundi. Hm.

Cure pak svadljivo mašu s nekoliko novčanica lokalne valute i tvrde kako one plaćaju što su popile (šatro). Mi plaćamo svoja pića (bez obzira što ih nismo naručili tj. potegnuli rundu). Dvojica jebača kreću, zajedno sa curama i konobaricom (koja se - gle čuda - pojavila u jakni i krenula s njima u smjeru bankomata) obračunati ostatak duga.

Naravoučenije:

1) Ne ići za lokalnim curama u lokal koji one odaberu, pogotovo neki bez prozora (i skoro bez vrata).
2) Ne razmišljati s doljnjom glavom (to se odnosi na nosioce dvije glave oliti muškarce).
3) U pravo vrijeme tražiti račun.

I da - svi smo bili svijesni navlakuše. No, mislili smo da se radi o količini cuge, a ne i njezinoj nominalnoj (prestrašnoj) cijeni. Ja sam pozvala račun jer smo tu negdje gubili matematiku broja boca, bočica i šuteva. A priča sa početka djelovala je kao neko čudo (pre)bogatih Engleza koji nisu pazili što piju. Kako daleko od istine....

Guzdini savjeti sveli su se na slijedeće: avion - pravac Makedonija, najbolja jebaljka, najbolji hotel i još posjetiš grob pokojnoj Toše. (čovjek se nedavno vratio iz dotične)

Anyway, odlučili ostaviti priču "u Vegasu". Ovo što ste pročitali zaboravite.

Uz rudarski pozdrav, R.

Update: Prihvatih napomenu Ribe (kako se nekom drugom ne bi desila ista stvar). Radi se o Vaci utc. (tzv. "Tkalča" ili "Ilica"), Budimpešta - strogi centar grada, a na ulazu je samo pisalo bijelim slovima PUB, pa direktno u podrum.

Slijedi jedan sasvim ženskast da ne spominjem gej populaciju, post.

Azo dakle, pratim ja već neko vrijeme reklame za najnovije uratke H&M-a i njihovu najnoviju kolekciju koju je pripremio mali kosooki Amer. Sve sam si nekako mislila kako ne bi bilo loše da možda i mala seoska Rudarka ubode tajice ili onaj uski komadićak materijala koji bi trebao biti haljinica. Hm.

Sve u svemu, danas sam odlučila upucati se u samo središte Metropole i baciti oko na te famozne krpice. Što se Rudarki htilo.. anyway, zbog kratkog vremena, a bome i crnih oblaka nerado sam se spustila u omraženo parkirališnu garažu.

I, kako je bilo?
Očito da sam došla negdje na samom otvaranju dotičnog šoping centra. Na vratima zaštitatri, a lijepo od ulaza posložene famozne polietilenske, neoprenske i ine -enske krpice koje su žustro i zapijenjeno grabile fine zagrebačke dame, nešto predstavnika zlatne mladeži ženskog spola. I da - nešto mladolike gej populacije.

Gospođe su imale isti nazivnik - sve u crnom i sivom - neke su mi izgledale poznato, no možda sam se i zabunila. Dječaci - e toliko sređenih dečkića već dugo nisam vidjela na jednom mjestu. Ili bolje rečeno - nisam nikad vidjela toliko uživo.

Uglavnom, u dolasku krpica iz smjera garderobe zgrabih gorenavedene tajice i odlučih se za faking 50 ojra šoping. Kakva proba, pa imam ja i žensko dijete doma. Eee..

Sad tek ide najbolje - uz famoznu krpicu s potpisom Alexandra Wanga (nisam ju još izvadila iz vrećice toliko mi važna u životu ) dobih i ogromnu crnu papirnatu torbetinu - brat bratu bi u nju stao cijeli jednomjesečni špeceraj i to sa plastificiranim ručkama. I još dobih i vješalicu. I još neku platnenu torbu (kakti putnu ili ?). Anyway, uz famozni komad plastičnih tajica dobih dodatne opreme kao da idem na sjeverni pol.

Lijepo je to kad ti sve tako zapakiraju. Sve mi nekako bilo lakše što sam potrošila (bacila?) tih tristotinjak kuna. Jebiga. Raja voli šarenu lažu...