Baš me nešto u zadnje vrijeme krenulo. Prvo sam prije desetak dana bila u Brussels-u, pa nekidan u Rumunjskoj. Ehh...

Uglavnom, poslovno nas pozvali razgledati neka postrojenja, tako da vam iz prve ruke mogu reći kako je to 300-ak km od glavnog im grada Bukurešta.

Kao prvo - cijene. Sve je isto ili skuplje nego kod nas. Od nekih (planiranih) šopinga - ništa. Ili skoro ništa.

Drugo - bez obzira što su davnih dana ušli u EU, nema vidljivih promjena od doba crnog im Ceausescu-a. Nažalost, sve iole vrijedno je u rukama stranaca, a profit curi prema Europi... na izgled u cijelom iznosu.

Bez obzira na nepregledne ravnice, sela su im zbijena, malih (blatnjavih) dvorišta, kućica do max 50-ak kvadrata, pokrivenih limenim (hrđavim) krovovima.

O da. Krovovi su im razvedeni u nepregledan broj tornjića, zavijutaka i limenih drangulija. Domaćini su nam objasniti da što je krov više "razgranat" to je vlasnik više gypsy.

I naravno, još uvijek se uz cestu mogu vidjeti privremena naselja dotičnih nam naroda Cigana u onom izvornom obliku - u čergi (pokrivenoj slamom, načičkanoj "sve svoje lonce nosim sa sobom"), uz neko ubogo kljuse. Navodno znaju ostati na nekom mjestu samo par sati, dok ih ljutiti vlasnik njive/livade ne otjera dalje.



M da. I sad u toj nekog nedođiji (vozili se dobrih četiri sata jer nas ulovila gužva na izlasku iz Bukurešta) - voila:



Prekrasan pansion - hotel u stilu srednjovjekovnog dvorca, uz viteze i kule i ....

E da, oni koji me poznaju na FB, čudili su se što sam se stalno javljala - pristup internetu je skoro pa svugdje dostupan i to besplatno. Nema benzinske, birca, hotela, restorana gdje ti neće priuštiti wireless.

Rumunji su ludi za telefoniranjem. Naravno - mobitelno. Telefonske pretplate su super jeftine i nema toga taksiste, vozača u susjednom automobilu, vašeg vlastitog domaćina - koji ne telefonira. Naravno, držeći telefon u ruci.

Druga čarobna stvar za ortodokne pušače je mogućnost pušenja skoro pa svugdje - od hotelske blagavaonice (fućkaš ti doručak bez cigare u čubama ), fency restorana, hotelskih soba...

Kako ne bi zaboravili da se ipak nalazite usred Europske unije, evo vam podsjetnik sa sendviča s benzinske stanice usred Slatine (ne ove naše) - čitaj nedođije sto i nešto kilometara udaljenog grada od Bukurešta:



U slučaju da vas put nanese u njihov im glavni grad - ne pokušavajte ući u njega u doba "rush hours" - nema šanse da se probijete u centar ili poprijeko ili naokolo. Bukurešt je ogroman grad (navodno ih je neslužbeno preko 2 mil ljudi), s nekoliko stotina tisuća automobila i samo desetak tisuća parking mjesta.

Nakon što smo se od hotela do centra vozili (bolje reći milili) kroz avenije s tri - pet traka (pa i dotične kružne tokove) oko sat i pol (u vrijeme gužve), a vratili za desetak minuta (u neko gluho doba iza ponoći), tako smo uspjeli vidjeti i monumentano zdanje poremećenog uma - druga po veličini građevina na svijetu (odmah iza Pentagona u USA) - Palače parlamenta (koji tu ne zasjeda, imaju oni dosta zgrada po gradu), gdje su se dečki iz Top Geara nateravali po nepreglednim podrumima...

Što još reći?

Rumunji su ugodan narod, onog našeg "balkanskog" pristupa (makar ne volim taj izraz, ali on najbolje opisuje onu domaćinsku toplu širinu koja se može doživjeti samo u ovim našim exYu + malo šire krajevima) - kad je ića i pića - huša haj.

I u samom centru Bukurešta se vidi da su sirotinja, ovi pak friški bogataši seljačkog štiha, no sve je to dio folklora. Da li bih mogla živjeti (naravno, uz dobar europski honorar) i uklopiti se u domaću ekipu - o da.