A sad o ćenifi.

Oliti za one nesklone turskim sapunicama (doduše, nekako sam skeptična da i to tamo spominju) - toileti, zahodi, veceji...

Svaki put kad se zaletim do sjedišta našeg preduzeća zgroze me natpisi u toaletu tipa "Pusti vodu", a ima ih i eksplicitnijih.

Nije mi jasno da u 21 stoljeću, u upravi jedne velike korporacije gdje su svi zaposlenici od srednje na višoj stručnoj spremi, gdje su dame i damice obučene po posljednjoj modi (čak i više - uvijek me začude neke odjevne kombinacije - silly me, stara seoska žena ) - zar stvarno treba nekome objašnjavati da je potrebno pustiti vodu nakon velike nužde? Da ne spominjem malu. Prestrašno.

Osobno, čistim za sobom svaki wc u koji uđem jer isto tako volim ući u čisti. Pa si mislim - ako ja za sobom očistim, valjda će i drugi. A - a.

Tako sam se nekidan razljutila u lokalnom kafiću jer sam otišla na wc, pa poslije par "kava" (subotnje jutro ponekad postane naporno ako ulete poznati ) ponovno. Kad ono - pola role papira razbacano po podu. Neka mlada frajlica se "opustila". Doma (mami) sigurno ne radi nešto takvo.

I sad sam ja to išla skupljati jer me bilo sram ostaviti takav svinjac. Nema smisla da netko slijedeći pomisli da sam ja to učinila. O ne.

Anyway, lamentacija o ćenifi bi tako mogla i dalje. Nemam pojma što se dešava u muškim wc-ima, no unas ženski ima svakakvih sranja. Doslovno.

Ps. Jebiga, u koju bi to sad kategoriju išlo?

I da, sutra slavim Dan žena uz tamburaše u srcu Slavonije. Nema smisla da se (malkice) ne pohvalim. Fala na pažnji. Pozdrav, Rudarka