Danas, odmarajući u zelenilu dvorišta razmišljah kako smo mi ljudi nezahvalna bića. Zapravo bih morala biti sretna što sam na godišnjem, što je lijepo vrijeme, što se imam gdje odmarati, što....

A ja bih na more. Ja bih putovala. Ja bih para da to sve ostvarim. Ja bih....

Da sad tu ne raspredam o detaljima trenutnog života, no mnogi bi se mijenjali s mojim standardom, kakav god šugav izledao na prvi pogled i ja sam toga svjesna. Ali ja - nezahvalno čeljade hoću još i još. I još sam zbog toga jadna i tužna. Na trenutke. A onda se odskitarimo na jednodnevni izlet, polomimo noge od hodanja, umorimo od razgledavanja (i pivice).....

To je valjda u našoj prirodi. Kad imaš čamac - želiš brodi(ć). Kad imaš brod želiš jahtu. Kad imaš jahtu želiš anonimnost. I tako u krug.

Jebiga.