Jučer sam pukla. Kao kokica. Jako. S puno suza.

Sve je počelo tako što nisam dobrih sat i nešto, a vuklo se već i vrijeme blizu gableca neukih šljakera - čitaj oko 10 sati (za nas što se dižem prije 6, a radimo od 7 u to doba smo već jaako jaako gladni!) nisam dobila službeno nikoga koga sam trebala na fiksne telefone. I ljutila se na onaj famozni termin "klizeće radno vrijeme" i na činjenicu da kad i dođu na posao piju kave i puše po nekim gelenderima, balkonima i sl. improviziranim "pušnicama". No da.

Onda sam otkrila kako još nema policijskog izvještaja, ali, gle čuda (nakon nekih intervencija poznatih) "šef je vratio kolegicu s godišnjeg da Vam završi izvještaj". Ma molim? Nakon toliko vremena (a za par dana će biti ravno mjesec dana) netko može mrtav hladan otići na godišnji da ne završi sa obavezama?

I tu sam nazvala (dala sam fore do dobrih 12 h, no tada je već frka jer Zagreb ide na gablec ili se to već zove ručak?) tipa koji mi rješava papirologiju oko stana. Kojeg smo u međuvremenu prodali. I s kojom lovom ćemo srediti kuću. Papirologiju koja se rješava već dobrih dva mjeseca. I koja je u četiri službe, od toga tri različita sektora na potpisu. Kao da se time odlučuje o strateškoj odluci mojeg preduzeća. Grr...

Tu negdje sam se rasplakala. Kao Samantha (Sex in the City) u onoj famoznoj sceni kad ulazi u lift i rida. Prvi put. Sama. U svojoj sobi. Moleći da nitko ne uđe, pogotovo moj šef jer mi se nije dalo objašnjavati.

Onda sam povukla svoje veze (jebemti državu kad za sve moraš imati poznate) da vidim tko pozna dotične jer ja više ne mogu ovako. Kuća u četiri zida, a administracija me guši. Neću se vratiti doma do Božića. Bilo kojeg. I čijeg.

Nakon par minuta javila se kolegica da je pokrenula svoje veze. A ja sam joj slinavo zaridala u uho. Žena se stvarno dobro držala jer se ipak poznamo sto godina i valjda su svi bili svjesni da ću ja ipak prije ili kasnije puknuti. Možda u javnosti, možda ne. Ovo je bilo u polu-javnosti.

I tako, pomiješanih emocija (od bijesa što sam nemoćna s administracijom do tuge i jada što se stvari moraju tako rješavati) idemo dalje. U nove radne pobjede.

Ps. Danas idem na selo na sprovod. To će tek biti cirkus.