Nikako se nisam mogla sjetiti što htjedoh reći, no konačno mi sinulo!

Opet su mi u mislima dječica!

A priča ide ovako:

Bili smo nekidan u gostima kod Mladoženje i Mlade - oni naši famozni seoski svatovi gdje smo bili kumovi (u srpnju prošle godine). I naravno - Dijete (s dva duugačka imena, kao da je mali kraljević) koje već ima dobrih pet mjeseci. Pa si vi računajte kada se rodio.

Kao prvo - Mladoženja: konačno je punoljetan i po MUP-ovim zakonima - proslavio 24 rođendan. A kad tamo - žena, dete, pos'o, kuća...

Mladenka: nepunih 20 godina - muž, dijete, kuhinja, kupaonica, novi namještaj, turske sapunice.. Djeluje smireno. Djeluje kao da joj je to bio cilj života - cilj u životu. Vjerojatno. Hmm...

Kumica (ona što se sviđala kumu Guzdi u svatovima ): nepunih 20, muž (nešto stariji od Mladoženje, solidan posao ), trbuh do zuba. Zadovoljna. Cilj ostvaren (po mojoj računiti taman na svadbi - a bilo je tu jegera dobrih nekoliko metara, pardon - decilitara ).

I to vam je selo.

Ne, ne smeta mi što se mladi množe, pa makar i u tim godinama. U principu Nasljednikovim godinama. Uglavnom djeluju kao da im je to dobro, totalno normalno i uobičajeno. Uostalom - tu su bake i djedovi od svojih nepunih 40 godina (što je na mojih 40+x godina koma ) kojima je to sve isto totalno normalno.

Čini mi se da živim u nekom paralelnom svijetu. A bome i svi vi. Nemojte se zavaravati.

A to što se po selu šeta malo knjiga, malo novina, malo časopisa, a bome i malo interneta (osim što klinci imaju neke prastare kante, nije da se tu nešto surfa i educira). Šta god vi o tome govorili ili mislili - tako je.

Jednom rječju (tj. dvije) - needuciranost i neznanje. To me najviše muči.

No u odnosu na sve ove stare dečke i tzv. usidjelice što si ne mogu naći para od silnog biranja ili još gore one parove što sa 30 i nešto stanuju kod roditelja, imaju dugogodišnje veze i ne znam što čekaju s udajom/ženidbom, "kućenjem" i pravljenjem (prave) djece - možda je ipak budućnost na selu.

Ševili!