Znam da djeca s 14 nisu nešto pametna, hoću reći da i oni mnogo stariji nisu uzet zdravo za gotovo, a pogotovo neki tako "mali", noo...

Ipak sam nekako mislila da smo se našle. Da su šećeri stvarno bolji (računajući i na povećane fizičke aktivnosti od posljednjih mjesec dana). Da se situacija koliko toliko smirila, s obzirom na rezultate trenutnih mjerenja šećera. S obzirom da ipak komuniciramo negdje na nivou između dva krvna neprijatelja i majke i kćeri...

Noo...

Ispalo je da je sve puno, puno gore.

U cijeloj priči krivim sebe najviše, zatim Guzdu koji i dalje smatra da je opušteni način odgoja o kej, te da će dijete samo shvatiti da neke stvari treba odrađivati (bolje rečeno - ne odrađivati - slatkiši, junk food, kolači, slatko, masno..) i da prije toga ne možemo ništa.

A statistika je stvarno pogubna. Osobe sa dobro reguliranim šećerom (znači da bi Mala u svojim turbulentnim godinama morala imati srednji šećer negdje oko 7,5 - glikoliziranih hemoglobin) statistički gledano imaju šansu da obole od problema kardiovaskularnih bolesti (retinopatija oliti laićki rečeno slijepoća) i/ili bubrežnih problema (otkazivanje bubreta tj. dijaliza) sa 80-i nešto godina dijabetičkog života, dok se kod onih već s 9,0 (i više) počinju problemi kod 10 - 15 godišnjeg staža.

A mi već imamo 11 godišnji staž. I naš današnji rezultat nije bajan. I nije bio ni prije toga...

Meni to zvuči grozno i stvarno mi je za rezat žile. Znam da ne mogu na nož i znam da što ću ja više stiskat, to će biti veća šansa da stvari budu još gore.

Prošli smo mi svašta - od Nasljednikovih negativnih ocjena u postotku debelog pada godine, do njegovog otrežnjenja i sadašnjeg "pucanja" (s kvalitetnim šansama) na neke teške fakultete, no, to me ni malo ne tješi.

Trebam samo dobro rame za plakanje. Psihologa (prijatelja) ću sutra nazvati, no vrag je da već sada znam što će mi reći.. Ufff....