Moram s vama podijeliti jedan ozbiljan i delikatan problem.

Naime, moja prijateljica, samohrana majka dvije kćeri - teenagera (jedna će za par mjeseci postati punoljetna), osim što od bivšeg ne dobiva ni kunu, što službeno, što neslužbeno, jer je dotični "jadan, ne može od davati curama ništa, eto teška su vremena..." i što se dotični miješa u odgoj cura u krivo vrijeme (kad su bile manje radnim danom ih je oko 21:00 - 21:30 pozivao u kafić na "druženje s taticom"), što im je uvijek obečavao brda i doline, pa je ova moja skupljala sitno da im te želje i ostvari, do toga da ih nikad nije zvao k sebi, a kao punopravni roditelj to mu je bila i dužnost i obaveza, pa da ova moja malo odmori... Jednom riječju sranje na kvadrat.

Neću spominjat da mi uopće nije jasno kako se može živjeti od jedne plaće "učiteljice", sa stambenim kreditom, hranom (uključujući i prehranu jednog dijabetičara!), odjećom i obućom za galopirajuće rastuće i uvijek željne šopinga dvije punokrve cure!

I sada najnovije sranje: Dijete bilo na praksi. Dobila je nekih 800-ak kuna, te se već raspravljalo da li će si kupiti zimsku jaknu, nove čizme, tenesice ili neku sitnicu koja joj se sviđa.

I krenu one u šoping u naše lokalno županijsko središte. A onda mi stiže sms: "Dala je novce tati. On je jadan, pa mu treba. Ima sa sobom još samo 100 kuna. Valjda će si ipak nešto kupiti.."

Pa za popizdit!

S jedne strane, uloga majke hraniteljice, odgajateljice (tata uvijek sve dozvoli) i dežurne vještice je nešto prestrašno, i s psihološke i financijske strane. Što god rekla - biti će krivo shvaćeno..

Drugo, ja osobno imam isto status mamine prijateljice - vještice, pa mislim da svojim miješanjem u situaciju mogu stvar samo pogoršati, a moj savjet se neće poslušati.

Doduše, nema tu savjeta. Možda će jednog dana, s vremenom i odrastanjem shvatiti kako ih tata vuće za nos. Samo se nadam da ih neće "musti" cijeli njihov život...