Haj di haj!!

(tko se sjeća tog pozdrava??)

Doduše, nije da se osjećam nešto luudo jer sam u toku dva dana doznala za da su otišle (u nebo, u vječna lovišta, na ahiret...- jel ovo zadnje dobro napisano?) dvije osobe - jedan meni drag kolega i otac mog kuma.

Sprovodi?

Naravno, isti dan. Nekako ću ih ugurati u raspored...

Tako da smo svi jučer na poslu bili pokisli. Navečer smo jurili u Zg. u posjetu kumu. Ajd, bar smo se naigrali s preslatkim kumčetom - čovjek priča li priča. A kumu malo odagnali crne misli...

Zaključak mog kolege je bio da - s obzirom na ovakav život - nikad ne znaš kad ćeš se srušiti - pa treba uživati - a ne kao mi žene - kvocati (i odbijati frajere).