Znam da vas čudi naslov. No nije čudno uopće.

Priča je počela na onom oblokavanja od posta ispod. Velim ja frendici kako si ne mogu kupiti novu Furla torbicu jer jednu imam u ormaru od prošle godine.

Pretprošle godine sam se zapalila na prekrasne torbe (dućan mi je baš bio "na putu" od hotela do mjesta kongresa). Cijena mi je bila prestrašna - na popustu nekih 100 -120 eura.

Onda sam u Hrvatskoj otkrila da koštaju dobrih 200 eura kada su na debelom popustu "unas", a puna cijena do preko 2.000 kn. Fak i život.

Onda sam prošle godine odabrala ovu: (sorry, zakasnili na sliku)

Osim što je prekrasna, koštala je ispod 100 eura (udružena s još nekim stvarima dragog mi kolege tj. njegove supruge, pa umanjena za porez).

I što bi s njom??

Lijepo je stajala u ormaru jer je stalno bila neka ne - situacija za nositi dotičnu. Strah me bilo da ju ne umažem, pa je bila preozbiljna, pa prejednostavna, pa sam malo na nju i zaboravila i tako...

Anyway, frendica mi je ponudila lovu da ju kupi od mene. Mrakača. Ja se oma zapalila. Poslat ću joj sliku mailom, ona razmisli - i voila.

U međuvremenu prepričavam dotičnu priču drugoj - seoskoj frendici. Veli ona meni - evo, ja dam 110 eura za nju.

Provjerim mailove. Od one prve ni slike ni tona. Provjerim sms-ove. Štani.

Hoćeš? Može. Prodano.

Tako sam postala prava Njemica. Nema tamo poklanjanja, nedajb(l)ože bacanja u smeće. Sve ima svoju cijenu i svog kupca...

Odoh se pakirat.

A da vam malo rastu zazubice, eto slike od prošle godine:



Jelda da je "odrezak" prezgodan, pardon, predobar???

Update: Pročitah još komentara i savjeta na postu o dijabetesu. Zahvaljujem svima, pogotovo dijabetičarima s višegodišnjim iskustvom, bez obzira na godine. Drago mi je da su se javili mladi ljudi koji su prošli burne godine i ostali točno onakvi kakvu bih ja željela da bude Mala!