ej, ljudi...
želim van svima ugodan provod noćas, da ne popijete više od previše, i nedaj bože nakon toga vozite, da uživate u glazbi i ljudima, i naravno -hrani!
osim toga, od srca, svima želim da im sljedeća godina prođe što bezbolnije, ugodnije, udobnije i srećnije može. Najviše i najiskrenije to želim ljudima koje volim, a oni znaju koji su, i koji ovo čitaju i oni koji nikad neće. Budite sretniji, i trudite se biti bolje osobe!
Učite, rastite, starite, budi ponosni, i gledajte..nikad nemojte prestati promatrati!

volim vas...

Sretno!


a sada.....Twin Horn - spremi se za Softy!!! 'cause tonight...heheh....we're gonna party!!!!!!!!!!! bwahahahhahhahahha


softy

Gledala sam ju kako pleše. U odnosu na druge ona je bila savršena. Bila je prima balerina jednostavnih i složenih linija kretnji. Nije imala tremu. Da se razumijemo, smatram da imati tremu znači bojati se sebe – ne glazbe – sebe. Ona to nije mogla. Zašto? Poznavala se. Prošla je sa samom sobom sve uspone i padove koje je trebalo proći. Pala je pred ocjenjivačkim sudom na svojoj prvoj audiciji. Ne jednom – tri puta. Pala je na svom prvom nastupu pri veoma svečanoj prilici. Padala je na probama, vježbama, pa čak i pri plesanju u kućnom ogrtaču pred ogledalom u poluzamračenoj sobi. I svaki se put dizala s osmijehom na licu. Katkad joj je bilo neugodno. Ne znam je li to bio ponos ili stah ili samo upornost, no što god bilo, tjeralo ju je da se uvijek nanovo osovi na noge.
Te večeri nosila je crni triko koji se pri laganom osvijetljenju presijavao u lagano ljubičanste nijanse i koji je lijepo odražavao njene fine obline i čvrste mišiće. Voljela ga je. Baka joj ga je poklonila još kad je bila dijete i jedva je čekala dan da joj savršeno odgovara. Na noge je obula svoje iznošene, ali čvrste stisnute crne plesne papučice i bila je spremna za akciju. Sjećam se kad je stajala iza zastora. Dodirivala je crveni baršun vršcima usana i prstima polako kližući po naboru. Činilo se kao da želi osjetiti vibracije s druge strane. Ako ste se zagledali u nju mogli ste primijetiti kako usporeno diše. Bilo ju je milina gledati. Imala je kuštravu, sjajnu, tamnu kosu i krupne zaobljene oči anđela. Oko zapešća nosaila je svoju sretnu narukvicu od bijelog zlata. Upravo kad zaboravih zvuk oko sebe, ne bih li namjerno utonula samu u sliku, odsjaj svijetala pozornice planuo je na njenim bedrima koja su, osim ruku, jedina bila gola. U očima joj se moglo nazrijeti da je sretna što su joj reflektori upereni u oči, pa nije bilo teorije da vidi publiku.
Početnim položajem bila je priljubljena uz parket sa raširenim prstima i čvrsto sklopljenim nogama u grč. Na tren se činilo kao da je mrtva. Valjda je to i htjela postići. Glazba koja je uslijedila, jakim je udarnim ritmom bubnjeva davala dojam da ju budi iz sna. Oživljavala ju je. Ali ne samo u koreografiji. Neznam hoćete li shvatiti no svaki put kad je glazba zasvirala ona je živjela u nekom novom smislu života. Svakom notom ona je dostizala svoje vrhuncem gradirajući jačinu pokreta sa snagom glazbenih nota. U glazbi je njeno tijelo postajalo instrument. Znala je plesati. Uistinu je znala plesati. Divljala je na pozornici takvom izražajnošću i finoćom pogađajući svki zvuk, svaku notu i igrajući se sa gledateljevim pogledom. Izvlačila je užitak iz toga ostavljajući tišinu u prostoriji iz koje je izišla...plešući, kao što je i ušla. Morali ste se diviti osobi koja je i sama bila dio glazbe, nježna nit koja se izvijala na način na koji je melodija titrala. I iz svakog je plesa izišla kao pobjednik, a pljesak je trajao dugo, dugo nakon što bi otišla s pozornice.






i da ne zaboravim
danas, mada je prošla ponoć, se moram podsjetiti da je pasalo točno 2 godine od D-D-eve smrti. Skrolaš li stranicu dolje tamo je njegova slika....nemojmo ga zabiti


softy

Razmišljala sam. Danas mi je netko rekao da razmišlja o tome tko bi se pojavio na pogrebu da umre. Reći ćete - pomalo morbidno. No daje ti na razmišljanje temu - znaš li tko ti je prijatelj, ili bolje, znaš li komu je stalo? Da si mjesec dana u bolnici, tko bi poslao poruku podrške, kad si na nastupu i imaš onu jebenu tremu prije izlaska i osjećaš da ti se grlo suši, tko je uz tebe, tko te gleda iz publike, tko vjeruje da možeš. Kad kažeš nekome sa smiješkom i hladnim očima da si bolestan, iako nije strašno, tko će znati da se bojim, da umirem od straha... Kad priznaš što je bilo, tko će shvatiti da se bojiš iako je prošlo, tko će shvatiti kad plačeš suha lica? Kad se nasloniš na radijator, tko će osjetiti da želiš da dođe? A, kad si sam, tko će pogoditi tren da ti pošalje poruku samo da te čuje... TKO? katkad se pitam... znam nekoliko odgovora... ali, zašto nam uviejk i dalje fali? zašto ne možemo biti zadovoljni onim malim krugom osoba koje su oko nas nego se nanovo uvijek razočaravamo onima kojima jednosatvno nismo dio života? znaš ono kad stojiš u mraku, na hladnom, zamotan u topli kaput, piješ čaj i pokušavaš se sjetiti...da li samotne uvale, zamagljenog kafića, plesa uz osobu koja diše uz tebe na Novu ili mirisa one koja tada nije uz tebe. i tako sjedim na prozoru svoje sobe (za što morate biti spretni:-) i sjećam se i pitam - zašto prošlost nije trajala ako je uvijek kada je se sjetiš tako mila i baca te u nostalgičan bed dok slušaš melankolične ''I'll be there for you'' Bon Jovia ili tanke Santanine notice.... Iubrzo je Božić i onda je vrlo vjerojatno da ćeš imati u glavi samo ovakve slatko-gorke misli i postat ćeš nostalgičan i sjetan kad god pomisliš na snijeg koji se spuštao one noći prošle godine...kad je