Razmišljala sam. Danas mi je netko rekao da razmišlja o tome tko bi se pojavio na pogrebu da umre. Reći ćete - pomalo morbidno. No daje ti na razmišljanje temu - znaš li tko ti je prijatelj, ili bolje, znaš li komu je stalo? Da si mjesec dana u bolnici, tko bi poslao poruku podrške, kad si na nastupu i imaš onu jebenu tremu prije izlaska i osjećaš da ti se grlo suši, tko je uz tebe, tko te gleda iz publike, tko vjeruje da možeš. Kad kažeš nekome sa smiješkom i hladnim očima da si bolestan, iako nije strašno, tko će znati da se bojim, da umirem od straha... Kad priznaš što je bilo, tko će shvatiti da se bojiš iako je prošlo, tko će shvatiti kad plačeš suha lica? Kad se nasloniš na radijator, tko će osjetiti da želiš da dođe? A, kad si sam, tko će pogoditi tren da ti pošalje poruku samo da te čuje... TKO? katkad se pitam... znam nekoliko odgovora... ali, zašto nam uviejk i dalje fali? zašto ne možemo biti zadovoljni onim malim krugom osoba koje su oko nas nego se nanovo uvijek razočaravamo onima kojima jednosatvno nismo dio života? znaš ono kad stojiš u mraku, na hladnom, zamotan u topli kaput, piješ čaj i pokušavaš se sjetiti...da li samotne uvale, zamagljenog kafića, plesa uz osobu koja diše uz tebe na Novu ili mirisa one koja tada nije uz tebe. i tako sjedim na prozoru svoje sobe (za što morate biti spretni:-) i sjećam se i pitam - zašto prošlost nije trajala ako je uvijek kada je se sjetiš tako mila i baca te u nostalgičan bed dok slušaš melankolične ''I'll be there for you'' Bon Jovia ili tanke Santanine notice.... Iubrzo je Božić i onda je vrlo vjerojatno da ćeš imati u glavi samo ovakve slatko-gorke misli i postat ćeš nostalgičan i sjetan kad god pomisliš na snijeg koji se spuštao one noći prošle godine...kad je