Marketing
Dancing with the dead
Gledala sam ju kako pleše. U odnosu na druge ona je bila savršena. Bila je prima balerina jednostavnih i složenih linija kretnji. Nije imala tremu. Da se razumijemo, smatram da imati tremu znači bojati se sebe – ne glazbe – sebe. Ona to nije mogla. Zašto? Poznavala se. Prošla je sa samom sobom sve uspone i padove koje je trebalo proći. Pala je pred ocjenjivačkim sudom na svojoj prvoj audiciji. Ne jednom – tri puta. Pala je na svom prvom nastupu pri veoma svečanoj prilici. Padala je na probama, vježbama, pa čak i pri plesanju u kućnom ogrtaču pred ogledalom u poluzamračenoj sobi. I svaki se put dizala s osmijehom na licu. Katkad joj je bilo neugodno. Ne znam je li to bio ponos ili stah ili samo upornost, no što god bilo, tjeralo ju je da se uvijek nanovo osovi na noge.
Te večeri nosila je crni triko koji se pri laganom osvijetljenju presijavao u lagano ljubičanste nijanse i koji je lijepo odražavao njene fine obline i čvrste mišiće. Voljela ga je. Baka joj ga je poklonila još kad je bila dijete i jedva je čekala dan da joj savršeno odgovara. Na noge je obula svoje iznošene, ali čvrste stisnute crne plesne papučice i bila je spremna za akciju. Sjećam se kad je stajala iza zastora. Dodirivala je crveni baršun vršcima usana i prstima polako kližući po naboru. Činilo se kao da želi osjetiti vibracije s druge strane. Ako ste se zagledali u nju mogli ste primijetiti kako usporeno diše. Bilo ju je milina gledati. Imala je kuštravu, sjajnu, tamnu kosu i krupne zaobljene oči anđela. Oko zapešća nosaila je svoju sretnu narukvicu od bijelog zlata. Upravo kad zaboravih zvuk oko sebe, ne bih li namjerno utonula samu u sliku, odsjaj svijetala pozornice planuo je na njenim bedrima koja su, osim ruku, jedina bila gola. U očima joj se moglo nazrijeti da je sretna što su joj reflektori upereni u oči, pa nije bilo teorije da vidi publiku.
Početnim položajem bila je priljubljena uz parket sa raširenim prstima i čvrsto sklopljenim nogama u grč. Na tren se činilo kao da je mrtva. Valjda je to i htjela postići. Glazba koja je uslijedila, jakim je udarnim ritmom bubnjeva davala dojam da ju budi iz sna. Oživljavala ju je. Ali ne samo u koreografiji. Neznam hoćete li shvatiti no svaki put kad je glazba zasvirala ona je živjela u nekom novom smislu života. Svakom notom ona je dostizala svoje vrhuncem gradirajući jačinu pokreta sa snagom glazbenih nota. U glazbi je njeno tijelo postajalo instrument. Znala je plesati. Uistinu je znala plesati. Divljala je na pozornici takvom izražajnošću i finoćom pogađajući svki zvuk, svaku notu i igrajući se sa gledateljevim pogledom. Izvlačila je užitak iz toga ostavljajući tišinu u prostoriji iz koje je izišla...plešući, kao što je i ušla. Morali ste se diviti osobi koja je i sama bila dio glazbe, nježna nit koja se izvijala na način na koji je melodija titrala. I iz svakog je plesa izišla kao pobjednik, a pljesak je trajao dugo, dugo nakon što bi otišla s pozornice.
i da ne zaboravim
danas, mada je prošla ponoć, se moram podsjetiti da je pasalo točno 2 godine od D-D-eve smrti. Skrolaš li stranicu dolje tamo je njegova slika....nemojmo ga zabiti
softy
Post je objavljen 09.12.2006. u 02:34 sati.