17. poglavlje
Monica i Amamris otišle su do govornice koja se nalazila na ulazu u školu. Monica je iz džepa izvadila papirić na kojem je uz ime 'Dawn' napisan i njen broj na koji je Monica može dobiti. Monica je ubacila kovanicu od 25centi i okrenula broj sa papirića. Netko se javio.
- Halo?
- Dawn? Ovdje Monica!
- O, Monnie. Kako to da me zoveš? Zar ima nekih problema? – upita već zabrinutim glasom Dawn.
- Ovisi što smatrate pod 'problemima'.
- Pa.....znaš suspenzije, razmirice, kazne, ne daj Bože tučnjave. I, molim te, obraćaj mi se sa TI. Ovako se osjećam starom.
- Oprosti. Onda ipak imam problema. Odredili su mi jedan dodatni sat nakon nastave.
- Pa što se to dogodilo?
- Ma ispričat ću ti.........poslije. Sada sam ti samo htjela javiti da dođeš po nas sat poslije u 4,30pm i imam jednu zamoldbu. – oprezno je govorila Monnie.
- Reci.
- Pa ona moja prijateljica Amaris...............ima također kaznu. I onda sam te htjela zamoliti da li i nju možeš povesti doma?
- Mogu. A gdje ona živi?
- U ulici Ken....Samo čas! – Monica se okrene prema Amaris s upitnikom u očima.
- Šta? – tiho je upita Amaris ne razumijući njezinu gestu.
- U kojoj ulici živiš? – šaptom upita Monica.
- Aha! Kenstington. – odgovori Amaris.
- Živi u Kenstington ulici. – napokon Monica odgovori Dawn na pitanje.
- A, super. To je jako blizu naše ulice. Reci prijateljici da nema problema. Ali morat ćete me čekati petnaestak minuta jer Will je napravio neko sr.... u školi i sada sam ja odgovorna za njega pa se moram pojavit na nekom sastanku s ravneteljem. A za kaznu..........ne brini nimalo! Svima se bar jednom u životu dogodi.
- Ma ne brinem se, ali ovo mii je prva kazna pa...........teško je! Hvala Dawn! Mojih 25centi polagano nestaje pa će nas uskoro prekinuti. Hvala i vidimo se oko 4,45! Ciao.
- Ciao, Monnie! – reče Dawn i prekine se veza.
- Onda? – upita Amaris. – Mogu ili ne mogu?
- Možeš. Naravno da možeš! Ali ćemo je morati čekati petnaestak minuta jer je njen nećak William neku glupost napravio u školi pa je zovu na razgovor.
- Ma nema veze.
- Moramo se vratiti! Ashely nas već dugo čeka! Ubit će nas kada se vratimo. – reče Monica i okrene se prema Amaris. Njih se dvije nasmiju i potrče prema klupici gdje je sjedila Ashely. Kada ih je Ashely ugledala, ustala je sa klupice i raširila ruke. Tom je gestom iskazala svoje nestrpljenje popraćeno dosadom.
- Pa gdje ste vi dosad? – upita ih Ashely kada su se približile na toliku razdaljinu da ne mora vikati.
- Pa................morala sam Dawn objasniti zašto treba doći sat poslije od onog što smo se dogovorili, no na sreću nisam jedini buntovnik. Njen joj je nećak veću brigu natovario na leđa tako da se ne brinem više uopće.
- Aha. Iscrpno objašnjenje. I zar si se ti i brinula zbog kazne? – začuđeno upita Ashely.
- Pa....zamislimo da jesam! Znaš, onako u sebi. – nasmijala se Monica.
- A, što ćemo sada radit? Imamo više od sat vremena slobodno. – pita Amaris.
- Ne znam! Što bi ti Monica? – okrene se Ashely Monici.
- Ne znam, ovo mi je drugi dan u ovoj školi. Nisam još obuhvatila sve neiscrpne izvore zabave ove škole. Vi me povedite kroz ljepotu beskonačnosti. – tetralno izjavi Monica.
- Ma divno! Pa šta sve vi radili u Burdonu za vrijeme odmora za ručak?
- Pa...........ne znam! Pisali zadaću, učili čak, čitali. Mi smo bili svi veliki intelektualci. Zapravo smo većinom gledali kako dečki izvode budale od sebe. Znate da su oni uvijek skloni tome. – Ispriča Monica pa upita. – A šta vi inače za vrijeme odmora?
- Ah! Mi ti vježbamo. Imamo bend, ali ne još službeni pa se nađemo sa članovima i vježbamo. – odgovori Ashely.
- Cool! Pa zašto sad to ne radite?
- Pa mislili smo da će tebi biti dosadno. Znaš, ja ipak imam ulogu da ti pokažem školu. Tako baš i ne bi! Vidjela bi samo učionicu za glazbeni i naše učionice. – objasni Amaris.
- Ma ne ustručavajte se! Ja volim glazbu. Rado bih slušala kako vježbate. Kako vam se bend uopće zove?
- Još nemamo ime! Ashely i ja želimo da se zovemo Downroses, ali dečki koji sviraju s nama odbijaju to ime. – požali se Amaris.
- Jasno mi je i zašto! – kaže Monica.
- Molim?! – upitaju u isto vrijeme Ashely i Amaris.
- Pa 'Downroses' zvuči kao pravi ženski bend, a znaš da dečki pate od ega i tih stvari. – objasni Monica svojim novim prijateljicama.
- Aha! Istina, ali ja ću se i dalje boriti za svoje ime! – nasmije se Ashely.
- Onda? Idete li vježbati? Zaista bih vas voljela čuti. – moli ih Monica.
- Ajde, ajde onda! Ali samo zbog tebe Monnie! – reče Ashely.
- Svejedno za koga je, želim vas čuti!
- Dobro! Sada samo moramo naći dečke, ali mislim da su oni već u školi i da vježbaju. – izjasni svoje mišljenje Amaris pa su se onda njih tri okrenule prema školi i krenule prema učionici za glazbeni. I Amaris je imala pravo. Dečki su bili tamo i vježbali su.
- Aloha prijatelji! – pozdravi ih Amaris, a oni stanu sa svirkom i odzdravi joj. – Moramo vas upoznati sa Monicom!
- Bok Monica! – kažu svi dečki u isto vrijeme.
- Ja sam Mark, Mark Greon! Moderni James Bond! – svi su se nasmijali na to iako on nije bio ružan dečko. Njegovi su prijatelji znali da je sramežljiv i da unatoč izgledu nije tip poput Jamesa Bonda. Niti je za akciju niti cure zavodi, ali je zračio nečim. Imao je malo dužu razbarušenu, svijetlo smeđu kosu, zelene oči, izražajan nos, ali opet vrlo specifičan i na neki način savršen za njegovo lice. Nosio je razne kožne narukvice oko lijeve ruke i crno, obično prstenje na desnoj ruci. Imao je vragolast osmijeh i zaista se činio samouvjerenim. Na njihov je smijeh uzvratio jednom od svojih već poznatih šala. – Ne smijte se! Jednog dana ću vas ja , međunarodni špijun, spasiti od velikih mafijaša i shvatit ćete da ste me trebali više poštovati.
- Da, da. – javi se jedan od preostale dvojice jednakih dečkiju. – Ja sam James Kingston. Znaš ja sam ti ovdje najveća faca pa ne trebam previše predstavljanja. Šala, naravno.
- A ja sam Arthur Kingston! Mi smo jednojajčani blizanci, ali to vjerujem da si već shvatila. – odgovori drugi dečko. Arthur i James bili neraspoznatljivi da nisu imali drugačije frizure. Oni su bili mulati i to vrlo zgodni. Imali su tamnu kosu i smeđe oči. James je izgledao divlje i neukrotivije Arthura. Imao je dreadlockse koji su bili vrlo neobuzdani i dosta kratki. Nosio je maslinasto zelene ľ hlače sa puno džepova sa strane i široku crnu maijcu sa kapuljačom. Imao je niske crne conversice. Arthur je bio kratko ošišan i nosio je uniformu. On je djelovao staloženo i pametno. Činio se vrlo racionalan i realan.
- Drago mi je! Ja sam Monica Montgomery! Skraćeno Monnie ili bilošto slično. Nova sam ovdje. – nasmiješi se Monica.
- Zašto ste vi svojoj odjeći? – upita Ashely obraćajući se Jamesu i Marku.
- Ja sam se presvukao maloprije! Ovo mi je udobnije. – objasni James.
- Ja? A eto! Mama mi je prala košulje od uniforme i...............slučajno joj je zalutala sestrina crvena čarapa pa su mi sada sve košulje roze. I onda je mama nazvala ravnatelja i zamolila ga da obučem svoju odjeću jer su mi uniforme na kemijskom. I eto........ja u svojoj odjeći. – iscrpno objasni Mark.
- Oke društvo idemo sada svirati! – reče napokon Arthur. On je svirao klavijature, James bas, Mark bubnjeve, Amaris gitaru, a Ashely je pjevala.
Monica ih je gledala i slušala. Griješili su,pokušavali ponovno, živcirali se i mučili. Monicu je sve to jako zabavljalo.
16. poglavlje
Dok je Monica gutala ponos i ispričavala se profesorici, Charles je uživao u pažnji koju je dobijao. Prvi put u životu netko je cijenio baz greške odsviranu skladbu, ali ipak najviše od svega je uživao u Myinom pogledu punom oduševljenja i poštovanja.
Prišla mu je:
- To je bilo nevjerovatno! Zaista predivno sviraš. – Mya je bila puna riječi hvale pa se Charles blago zacrvenio.
- Hvala ali nije to baš ništa tako posebno. Da samo znaš koliko sam to vježbao, sve bi ti bilo jasno.
- Ali ako se ne varam, malo si izmijenio neke djelove skladbe. – rekla je Mya. To je bila rečenica koja je bila pokretač, pokretač njihovog prvog pravog razgovora. Pričali su izmijenama koje je napravio pa su prešli na neke druge skladbe i na kraju su se dogovorili da Mya u petak dođe do Charlesa kako bi mu pomogla s improvizacijom. Charles je bio presretan. Nisu se stigli dogovoriti u koliko sati u koliko sati jer ih je profesorica prekinula. Počeo je sat povijesti glazbene umjetnosti. Svi su sjedili na svojim mjestima i slušali razvoj glazbe u klasicizmu. Charles je razmišljao o Myi i njihovom razgovoru i o tome kako će ona doći kod njega u petak, a njegova nova soba se sastoji od nekog ružnog kreveta na rasklapanje i brda kutija na podu. Razmišljao je i o najboljem i najbržem rješenju za uređenje sobe kada mu je doletio mali papirić. Odmotao ga je i na njemu je pisalo:
Nismo se stigli dogovoriti kada! Može u 8.00pm?
Charles je pogledao prema njoj i samo kimuno glavom. Sat je trajao još 45min i Charlesu se činilo da profesorica tih 45minuta nije uopće disala. Ona je samo pričala bez ikakvih stanki za uzimanje zraka. Bio je fasciniran njenom sposobnošću neprestanog pričanja. Prije smatrao da je Monica prava umjetnica, ali je otkrio da je ona tek amater spram profesorice. Tada je zvonilo i prekinulo profesoricu u pričanju, a neke neispavane duše je trglo iz sna. Bio je ručak, sat i pol pauze. Andrew je povukao Charlesa za rukav i tom mu gestom dao do znanja da ga ovaj slijedi. Andrew mu je pokazao detaljnije školu. Bila je podjeljena na dva krila, srednjoškolsko i ono gdje su se nalazili oni i ostali učenici sa šestog stupnja. A svako od ta dva krila podjeljeno je na puno malih sektora odnosno učionica. Djevojke sa srednjoškolskog krila vječno su se nalazile negdje na križanju i promatrale starije dečke i kada bi ih netko od njih pogledao, ponosno bi rekle svojim prijateljicama i tada su postajale 'face'. A koliko bi se urota i spletki oraniziralo kada bi neka djevojka i prohodala s starijim dečkom. Doživljavale bi je kao caricu, ali bi se konstantno trudile da im veza propadne. Monica nije bila takva, a na sreću ni Amaris, a ni Amarisina najbolja prijateljica Ashely. Njih tri su sjedile vani na klupicama i pričale. Monica im je pričala o Burdonu i Samanthi i svim svojim prijateljima, Ashely i Amaris su pričale o životu ovdje u glavnom gradu Engleske, o izlascima, shoppingu. Amaris je pričala i o glazbi svom snu o bivanju poznata glazbenica. Ona je imala bend koji se zvao Downroses i svirala je gitaru. Ashely je pričala o tome kako će biti fotograf jednog dana. Ali poslije su napustile takve teme. Kasnije su se samo smijale i zezale i ismijavale one prije spomenute djevojke.
Sada su Andrew i Charles izašli iz škole. Andrew ga je htio upoznati sa svojim najboljim prijateljem sa matematičkom smjera, ali je on nažalost bio bolestan. Tako da su se sami morali zabavljati. Andrew je pokazivao Chrlesu okoliš i već ga je mislio odvesti do parkirališta da mu pokaže svoj ponos, novi auto, kada ga je ovaj zaustavio. Vidio je sestru kako sa dvije prijateljice sjedi na klupice. Uputio se prema njima.
- Monnie! Kako si mi? – upita je Charles.
- Dobro. Nismo se vidjeli čak tri sata.
- Samo sam htio provjeriti kako je bilo dosad u školi i da li si dobila uniformu?
- Dobila sam je, ali si to mogao vidjeti i iz daljine. I da, imam 45min kazne poslije škole.
- Molim?!
- Ne brini Charlie! Bolje to nego suspenzija koja mi je bila visila za vratom. – odgovori mu Monica.
- Ko' će javiti Dawn? Ti ili ja?
- Ja ću! Znam da i da sam rekla da ti to napraviš ne bi pa...........nema koristi. – nasmije se Monica. – ako smijem primjetiti, prijatelj ti je nestrpljiv i ubit će te ako mu se uskoro ne pridružiš.
- Imaš pravo! – reče Charles pogledavši Andrewa. – Čekat ću te u svojoj učionici pa kada odradiš tu svoju kaznu dođi po mene.
- Oke! Nema problema! – reče i mahne mu. On ode sa Andrewom do tog parkirališta. Bio je očaran autom i Andrew je cvao od sreće. Dotad su Amaris i Ashely upitno gledale Monicu. Ona ih pogleda.
- Što?
- Nisi nam mogla reći da poznaješ nekog dečka sa šestog stupnja?! – kažu u isti glas.
- Mislila sam da vas ne zanima. – zadovljno se nasmiješi Monica.
- Zanima nas kada se radi o nekom tako zgodnom.
- Aaaaaaaaa, mislite da je zgodan! Cool! Zove se Charles Montgomery i brat mi je. Meni nije posebno napet.
- A to je Charles Montgomery! – usklikne Amaris, a Monica i Amaris su je samo čudno pogledale i rekle u isti glas.
- Šta?
- Čula sam kako moja sestra, moja LEDENA KRALJICA sestra, govori svojoj prijateljici kako je Charles zgodan i da je novi učenik u njenom razredu. – objašnjavala je Ashely. – Znam da nije lijepo prisluškivati, ali se moja sestra nikada nije zaljubila u nekog. Onda mi je to bilo čudno. Morala sam.
- Jasno da jesi! – sa suosjećanjem koji je jedva prikrivao ushićenje reče Monica. – I......šta je još rekla?
- Pa ne znam! Ne sjećam se!
- Sjeti se! Ovo je od životne važnosti. – napadne ju Monica. – Moram zezat brata za nešto.
- Pa ne znam..........rekla je kako ima predivne oči i da ima nešto posebno u njemu i njegovom osmjehu. To je jedino što se sjećam.
- Ok i to je nešto! Da li se tvoja sestra slučajno zove Mya?
- Da, kako znaš? Nisam ti rekla.
- Charlie, dečo predivnih očiju i posebnog osmijeha mi je rekao.
- Ne kužim! – konstatira Ashely.
- Mog je brata tvoja sestra na jednak način očarala. – nasmije je Monica. Pogledale su se i nasmijale. Tada odjednom poskoči Monica.
- Obećala sam Charlieu da ću se javiti Dawn da dođe po mene kasnije. Da li treba i neku od vas odbaciti? – upita ih Monica.
- Mene ne treba. Mene će sestra odvest uostalom ja za razliku od vas nemam kaznu. – reče Ashely.
- Meni bi dobro došao prijevoz. Gdje ti živiš? – upita Amaris.
- U Baker Streetu. Je li to blizu tebe?
- Pa dosta. Ja sam u ulici Kensington. Bi me onda mogal odbaciti do kuće?
- Mislim da bih. Idemo doznati.
