Monica i Amamris otišle su do govornice koja se nalazila na ulazu u školu. Monica je iz džepa izvadila papirić na kojem je uz ime 'Dawn' napisan i njen broj na koji je Monica može dobiti. Monica je ubacila kovanicu od 25centi i okrenula broj sa papirića. Netko se javio.
- Halo?
- Dawn? Ovdje Monica!
- O, Monnie. Kako to da me zoveš? Zar ima nekih problema? – upita već zabrinutim glasom Dawn.
- Ovisi što smatrate pod 'problemima'.
- Pa.....znaš suspenzije, razmirice, kazne, ne daj Bože tučnjave. I, molim te, obraćaj mi se sa TI. Ovako se osjećam starom.
- Oprosti. Onda ipak imam problema. Odredili su mi jedan dodatni sat nakon nastave.
- Pa što se to dogodilo?
- Ma ispričat ću ti.........poslije. Sada sam ti samo htjela javiti da dođeš po nas sat poslije u 4,30pm i imam jednu zamoldbu. – oprezno je govorila Monnie.
- Reci.
- Pa ona moja prijateljica Amaris...............ima također kaznu. I onda sam te htjela zamoliti da li i nju možeš povesti doma?
- Mogu. A gdje ona živi?
- U ulici Ken....Samo čas! – Monica se okrene prema Amaris s upitnikom u očima.
- Šta? – tiho je upita Amaris ne razumijući njezinu gestu.
- U kojoj ulici živiš? – šaptom upita Monica.
- Aha! Kenstington. – odgovori Amaris.
- Živi u Kenstington ulici. – napokon Monica odgovori Dawn na pitanje.
- A, super. To je jako blizu naše ulice. Reci prijateljici da nema problema. Ali morat ćete me čekati petnaestak minuta jer Will je napravio neko sr.... u školi i sada sam ja odgovorna za njega pa se moram pojavit na nekom sastanku s ravneteljem. A za kaznu..........ne brini nimalo! Svima se bar jednom u životu dogodi.
- Ma ne brinem se, ali ovo mii je prva kazna pa...........teško je! Hvala Dawn! Mojih 25centi polagano nestaje pa će nas uskoro prekinuti. Hvala i vidimo se oko 4,45! Ciao.
- Ciao, Monnie! – reče Dawn i prekine se veza.
- Onda? – upita Amaris. – Mogu ili ne mogu?
- Možeš. Naravno da možeš! Ali ćemo je morati čekati petnaestak minuta jer je njen nećak William neku glupost napravio u školi pa je zovu na razgovor.
- Ma nema veze.
- Moramo se vratiti! Ashely nas već dugo čeka! Ubit će nas kada se vratimo. – reče Monica i okrene se prema Amaris. Njih se dvije nasmiju i potrče prema klupici gdje je sjedila Ashely. Kada ih je Ashely ugledala, ustala je sa klupice i raširila ruke. Tom je gestom iskazala svoje nestrpljenje popraćeno dosadom.
- Pa gdje ste vi dosad? – upita ih Ashely kada su se približile na toliku razdaljinu da ne mora vikati.
- Pa................morala sam Dawn objasniti zašto treba doći sat poslije od onog što smo se dogovorili, no na sreću nisam jedini buntovnik. Njen joj je nećak veću brigu natovario na leđa tako da se ne brinem više uopće.
- Aha. Iscrpno objašnjenje. I zar si se ti i brinula zbog kazne? – začuđeno upita Ashely.
- Pa....zamislimo da jesam! Znaš, onako u sebi. – nasmijala se Monica.
- A, što ćemo sada radit? Imamo više od sat vremena slobodno. – pita Amaris.
- Ne znam! Što bi ti Monica? – okrene se Ashely Monici.
- Ne znam, ovo mi je drugi dan u ovoj školi. Nisam još obuhvatila sve neiscrpne izvore zabave ove škole. Vi me povedite kroz ljepotu beskonačnosti. – tetralno izjavi Monica.
- Ma divno! Pa šta sve vi radili u Burdonu za vrijeme odmora za ručak?
- Pa...........ne znam! Pisali zadaću, učili čak, čitali. Mi smo bili svi veliki intelektualci. Zapravo smo većinom gledali kako dečki izvode budale od sebe. Znate da su oni uvijek skloni tome. – Ispriča Monica pa upita. – A šta vi inače za vrijeme odmora?
- Ah! Mi ti vježbamo. Imamo bend, ali ne još službeni pa se nađemo sa članovima i vježbamo. – odgovori Ashely.
- Cool! Pa zašto sad to ne radite?
- Pa mislili smo da će tebi biti dosadno. Znaš, ja ipak imam ulogu da ti pokažem školu. Tako baš i ne bi! Vidjela bi samo učionicu za glazbeni i naše učionice. – objasni Amaris.
- Ma ne ustručavajte se! Ja volim glazbu. Rado bih slušala kako vježbate. Kako vam se bend uopće zove?
- Još nemamo ime! Ashely i ja želimo da se zovemo Downroses, ali dečki koji sviraju s nama odbijaju to ime. – požali se Amaris.
- Jasno mi je i zašto! – kaže Monica.
- Molim?! – upitaju u isto vrijeme Ashely i Amaris.
- Pa 'Downroses' zvuči kao pravi ženski bend, a znaš da dečki pate od ega i tih stvari. – objasni Monica svojim novim prijateljicama.
- Aha! Istina, ali ja ću se i dalje boriti za svoje ime! – nasmije se Ashely.
- Onda? Idete li vježbati? Zaista bih vas voljela čuti. – moli ih Monica.
- Ajde, ajde onda! Ali samo zbog tebe Monnie! – reče Ashely.
- Svejedno za koga je, želim vas čuti!
- Dobro! Sada samo moramo naći dečke, ali mislim da su oni već u školi i da vježbaju. – izjasni svoje mišljenje Amaris pa su se onda njih tri okrenule prema školi i krenule prema učionici za glazbeni. I Amaris je imala pravo. Dečki su bili tamo i vježbali su.
- Aloha prijatelji! – pozdravi ih Amaris, a oni stanu sa svirkom i odzdravi joj. – Moramo vas upoznati sa Monicom!
- Bok Monica! – kažu svi dečki u isto vrijeme.
- Ja sam Mark, Mark Greon! Moderni James Bond! – svi su se nasmijali na to iako on nije bio ružan dečko. Njegovi su prijatelji znali da je sramežljiv i da unatoč izgledu nije tip poput Jamesa Bonda. Niti je za akciju niti cure zavodi, ali je zračio nečim. Imao je malo dužu razbarušenu, svijetlo smeđu kosu, zelene oči, izražajan nos, ali opet vrlo specifičan i na neki način savršen za njegovo lice. Nosio je razne kožne narukvice oko lijeve ruke i crno, obično prstenje na desnoj ruci. Imao je vragolast osmijeh i zaista se činio samouvjerenim. Na njihov je smijeh uzvratio jednom od svojih već poznatih šala. – Ne smijte se! Jednog dana ću vas ja , međunarodni špijun, spasiti od velikih mafijaša i shvatit ćete da ste me trebali više poštovati.
- Da, da. – javi se jedan od preostale dvojice jednakih dečkiju. – Ja sam James Kingston. Znaš ja sam ti ovdje najveća faca pa ne trebam previše predstavljanja. Šala, naravno.
- A ja sam Arthur Kingston! Mi smo jednojajčani blizanci, ali to vjerujem da si već shvatila. – odgovori drugi dečko. Arthur i James bili neraspoznatljivi da nisu imali drugačije frizure. Oni su bili mulati i to vrlo zgodni. Imali su tamnu kosu i smeđe oči. James je izgledao divlje i neukrotivije Arthura. Imao je dreadlockse koji su bili vrlo neobuzdani i dosta kratki. Nosio je maslinasto zelene ľ hlače sa puno džepova sa strane i široku crnu maijcu sa kapuljačom. Imao je niske crne conversice. Arthur je bio kratko ošišan i nosio je uniformu. On je djelovao staloženo i pametno. Činio se vrlo racionalan i realan.
- Drago mi je! Ja sam Monica Montgomery! Skraćeno Monnie ili bilošto slično. Nova sam ovdje. – nasmiješi se Monica.
- Zašto ste vi svojoj odjeći? – upita Ashely obraćajući se Jamesu i Marku.
- Ja sam se presvukao maloprije! Ovo mi je udobnije. – objasni James.
- Ja? A eto! Mama mi je prala košulje od uniforme i...............slučajno joj je zalutala sestrina crvena čarapa pa su mi sada sve košulje roze. I onda je mama nazvala ravnatelja i zamolila ga da obučem svoju odjeću jer su mi uniforme na kemijskom. I eto........ja u svojoj odjeći. – iscrpno objasni Mark.
- Oke društvo idemo sada svirati! – reče napokon Arthur. On je svirao klavijature, James bas, Mark bubnjeve, Amaris gitaru, a Ashely je pjevala.
Monica ih je gledala i slušala. Griješili su,pokušavali ponovno, živcirali se i mučili. Monicu je sve to jako zabavljalo.
Post je objavljen 22.10.2006. u 13:54 sati.