Dok je Monica gutala ponos i ispričavala se profesorici, Charles je uživao u pažnji koju je dobijao. Prvi put u životu netko je cijenio baz greške odsviranu skladbu, ali ipak najviše od svega je uživao u Myinom pogledu punom oduševljenja i poštovanja.
Prišla mu je:
- To je bilo nevjerovatno! Zaista predivno sviraš. – Mya je bila puna riječi hvale pa se Charles blago zacrvenio.
- Hvala ali nije to baš ništa tako posebno. Da samo znaš koliko sam to vježbao, sve bi ti bilo jasno.
- Ali ako se ne varam, malo si izmijenio neke djelove skladbe. – rekla je Mya. To je bila rečenica koja je bila pokretač, pokretač njihovog prvog pravog razgovora. Pričali su izmijenama koje je napravio pa su prešli na neke druge skladbe i na kraju su se dogovorili da Mya u petak dođe do Charlesa kako bi mu pomogla s improvizacijom. Charles je bio presretan. Nisu se stigli dogovoriti u koliko sati u koliko sati jer ih je profesorica prekinula. Počeo je sat povijesti glazbene umjetnosti. Svi su sjedili na svojim mjestima i slušali razvoj glazbe u klasicizmu. Charles je razmišljao o Myi i njihovom razgovoru i o tome kako će ona doći kod njega u petak, a njegova nova soba se sastoji od nekog ružnog kreveta na rasklapanje i brda kutija na podu. Razmišljao je i o najboljem i najbržem rješenju za uređenje sobe kada mu je doletio mali papirić. Odmotao ga je i na njemu je pisalo:
Nismo se stigli dogovoriti kada! Može u 8.00pm?
Charles je pogledao prema njoj i samo kimuno glavom. Sat je trajao još 45min i Charlesu se činilo da profesorica tih 45minuta nije uopće disala. Ona je samo pričala bez ikakvih stanki za uzimanje zraka. Bio je fasciniran njenom sposobnošću neprestanog pričanja. Prije smatrao da je Monica prava umjetnica, ali je otkrio da je ona tek amater spram profesorice. Tada je zvonilo i prekinulo profesoricu u pričanju, a neke neispavane duše je trglo iz sna. Bio je ručak, sat i pol pauze. Andrew je povukao Charlesa za rukav i tom mu gestom dao do znanja da ga ovaj slijedi. Andrew mu je pokazao detaljnije školu. Bila je podjeljena na dva krila, srednjoškolsko i ono gdje su se nalazili oni i ostali učenici sa šestog stupnja. A svako od ta dva krila podjeljeno je na puno malih sektora odnosno učionica. Djevojke sa srednjoškolskog krila vječno su se nalazile negdje na križanju i promatrale starije dečke i kada bi ih netko od njih pogledao, ponosno bi rekle svojim prijateljicama i tada su postajale 'face'. A koliko bi se urota i spletki oraniziralo kada bi neka djevojka i prohodala s starijim dečkom. Doživljavale bi je kao caricu, ali bi se konstantno trudile da im veza propadne. Monica nije bila takva, a na sreću ni Amaris, a ni Amarisina najbolja prijateljica Ashely. Njih tri su sjedile vani na klupicama i pričale. Monica im je pričala o Burdonu i Samanthi i svim svojim prijateljima, Ashely i Amaris su pričale o životu ovdje u glavnom gradu Engleske, o izlascima, shoppingu. Amaris je pričala i o glazbi svom snu o bivanju poznata glazbenica. Ona je imala bend koji se zvao Downroses i svirala je gitaru. Ashely je pričala o tome kako će biti fotograf jednog dana. Ali poslije su napustile takve teme. Kasnije su se samo smijale i zezale i ismijavale one prije spomenute djevojke.
Sada su Andrew i Charles izašli iz škole. Andrew ga je htio upoznati sa svojim najboljim prijateljem sa matematičkom smjera, ali je on nažalost bio bolestan. Tako da su se sami morali zabavljati. Andrew je pokazivao Chrlesu okoliš i već ga je mislio odvesti do parkirališta da mu pokaže svoj ponos, novi auto, kada ga je ovaj zaustavio. Vidio je sestru kako sa dvije prijateljice sjedi na klupice. Uputio se prema njima.
- Monnie! Kako si mi? – upita je Charles.
- Dobro. Nismo se vidjeli čak tri sata.
- Samo sam htio provjeriti kako je bilo dosad u školi i da li si dobila uniformu?
- Dobila sam je, ali si to mogao vidjeti i iz daljine. I da, imam 45min kazne poslije škole.
- Molim?!
- Ne brini Charlie! Bolje to nego suspenzija koja mi je bila visila za vratom. – odgovori mu Monica.
- Ko' će javiti Dawn? Ti ili ja?
- Ja ću! Znam da i da sam rekla da ti to napraviš ne bi pa...........nema koristi. – nasmije se Monica. – ako smijem primjetiti, prijatelj ti je nestrpljiv i ubit će te ako mu se uskoro ne pridružiš.
- Imaš pravo! – reče Charles pogledavši Andrewa. – Čekat ću te u svojoj učionici pa kada odradiš tu svoju kaznu dođi po mene.
- Oke! Nema problema! – reče i mahne mu. On ode sa Andrewom do tog parkirališta. Bio je očaran autom i Andrew je cvao od sreće. Dotad su Amaris i Ashely upitno gledale Monicu. Ona ih pogleda.
- Što?
- Nisi nam mogla reći da poznaješ nekog dečka sa šestog stupnja?! – kažu u isti glas.
- Mislila sam da vas ne zanima. – zadovljno se nasmiješi Monica.
- Zanima nas kada se radi o nekom tako zgodnom.
- Aaaaaaaaa, mislite da je zgodan! Cool! Zove se Charles Montgomery i brat mi je. Meni nije posebno napet.
- A to je Charles Montgomery! – usklikne Amaris, a Monica i Amaris su je samo čudno pogledale i rekle u isti glas.
- Šta?
- Čula sam kako moja sestra, moja LEDENA KRALJICA sestra, govori svojoj prijateljici kako je Charles zgodan i da je novi učenik u njenom razredu. – objašnjavala je Ashely. – Znam da nije lijepo prisluškivati, ali se moja sestra nikada nije zaljubila u nekog. Onda mi je to bilo čudno. Morala sam.
- Jasno da jesi! – sa suosjećanjem koji je jedva prikrivao ushićenje reče Monica. – I......šta je još rekla?
- Pa ne znam! Ne sjećam se!
- Sjeti se! Ovo je od životne važnosti. – napadne ju Monica. – Moram zezat brata za nešto.
- Pa ne znam..........rekla je kako ima predivne oči i da ima nešto posebno u njemu i njegovom osmjehu. To je jedino što se sjećam.
- Ok i to je nešto! Da li se tvoja sestra slučajno zove Mya?
- Da, kako znaš? Nisam ti rekla.
- Charlie, dečo predivnih očiju i posebnog osmijeha mi je rekao.
- Ne kužim! – konstatira Ashely.
- Mog je brata tvoja sestra na jednak način očarala. – nasmije je Monica. Pogledale su se i nasmijale. Tada odjednom poskoči Monica.
- Obećala sam Charlieu da ću se javiti Dawn da dođe po mene kasnije. Da li treba i neku od vas odbaciti? – upita ih Monica.
- Mene ne treba. Mene će sestra odvest uostalom ja za razliku od vas nemam kaznu. – reče Ashely.
- Meni bi dobro došao prijevoz. Gdje ti živiš? – upita Amaris.
- U Baker Streetu. Je li to blizu tebe?
- Pa dosta. Ja sam u ulici Kensington. Bi me onda mogal odbaciti do kuće?
- Mislim da bih. Idemo doznati.
Post je objavljen 10.10.2006. u 12:31 sati.