15. poglavlje
Slijedeće jutro Monicu i Charles je probudilo zvono na vratima. Monica se jedva ustala iz kreveta i otišla otvoriti vrata, jer joj se činilo da Charles nema ni najmanju namjeru to učiniti. Pred vratima je stajao William, također pospan i u pidžami.
- Teta me poslala da vas probudim. – reče William zijevajući. – Morate se spremiti za pola sata. Vidimo se.
- OK! – reče Monica i zatvori vrata. Popne se na na kat i ode probuditi brata.
Charles je bio spreman već nakon 15 minuta i iskoristio je priliku za hvatanje još malo sna dok se Monica ne spremi. Iz tog kratkog sna ga je prenulo zvono na vratima. William. Morali su krenuti. Zaključali su kuću i, Hannibalu ostavili hranu i vodu u zdjelici i krenuli. Prvo odredište je bilo, Brentside High School, Monicina i Charlesova škola. Pozdravili su se s Dawn, zahvalili joj na prijevozu i krenuli u školu. Još uvijek su privlačili pozornost, bili su novi. Svi su nešto šaputali dok su oni prolazili hodnikom, a zatim bi se slatko nasmijali. Charles se nije obazirao na to, nije ga jednostavno bilo briga, ali je zato Monicu to užasno obeshrabrivalo. Pozdravila se uskoro s bratom jer je ugledala Amaris kako joj maše. Prišla joj je.
- Bok, Monnie! Kako si? – veselo upita Amaris.
- Ne baš dobro! Svi me nekako čudno gledaju.
- Ma ne brini se. Još si nova, a uostalom...........nemaš uniformu. Znaš, ovdje ljudi ne hodaju baš često u «običnoj» odjeći. – objasni Amaris.
- Moj brat hoda! – djestinjasto odgovori Monica.
- Ooooo, tvoj brat! Ili još kao ti nije dobio uniformu ili je stariji, znaš, šesti stupanj. Oni ne moraju nositi uniformu.
- Stariji. – uzdahne Monica. – No, dobro. Kada ću se prestati osjećati kao crna ovca i dobiti uniformu?
- Today is your lucky day! – nasmiješi se vragolasto Amaris. – Ja te sada vodim po tvoju uniformu. Zapravo, uniforme. Za svaki dan jedna.
- O, Bože! Ko će to doma odnijet? – šokirano će Monica.
- Ti ćeš moarati! Valjda će netko doći po tebe, zar ne?
- Zapravo hoće!
- E, pa vidiš! Do tada ih možeš spremiti u ormarić. A sad! Idemo po njih, još se moraš i presvuć. Imamo prvi sat engleski. Bolje za nas da ne zakasnimo.
Za to vrijeme, Charles je sjedio u učionici za glazbeni. Bilo je u njoj tek nekoliko učenika, dva čelista, violinist i gitarist. Svi su oni vježbali pa se tako i on odvažio za vježbu. Sjeo je za klavir i odsvirao Chopinovu skladbu. Jako ju je dobro znao, može se reći i savršeno. Naučio ju je još davno, sjedio je s mamom za klavirom u kući njihove bake. Ona ga je stalno ispravljala. Željela je da to savršeno odsvira, njemu se nije dalo. Vani je padao snijeg i on se želio grudati sa prijateljima, a ona ga je tražila da sjedi u kući i vježba. Sada mu je bilo drago. Te je zime toliko zavolio klavir. Toliko se uživio u sviranje da nije primjetio da se učionica već skoro pa i napunila. Neki su mu se učenici i priključili u sviranju. On to nije primjećivao. Prisjećao se svoje majke i te zime.Kada je završio, novi suučenici su mu zapljeskali. Divili su mu se. Doveo je tu skladbu do savršenstva izvođenja. Profesorica je stajala na vratima i tada shvatila da je pred njom ogroman talent.
Gđica. Cotton već je bila u razredu i počela predavati o Shakespearu I Romeu&Juliji kada su na vrta pokucale Amaris i Monica.
- Gđice. Morreno, zar se kasni na sat? – strogo upita gđica. Cotton.
- Ne, profesorice. Oprostite, nismo željele.........- počela se ispričavati Amaris.
- Naravno da niste željele. – zlobno konstatira profesorica, a zatim pogleda Monicu. – Pretpostavljam da si ti nova?
- Jesam! – drhtavim, uplašenim glasom odgovori Monica.
- Kako se zoveš, mlada damo?
- Monica Montgomery.
- Da li si čitala Romea i Juliju?
- Naravno.
- Možeš li mi reći što misliš o tome?
- Smatram da je to čista glupost. – izjavi Monica na opće čuđenje razreda.
- Kako molim? – začuđeno upita profesorica. Moglo se vidjeti kako joj oči sjevaju, a iz ušiju izlazi para. Ona je prva učenica koja je rekla što doista misli.
- Smatram da je to čista glupost. – ponovi Monica sigurno.
- A zašto to misliš?
- Jer ne postoji ljubav tako velika da bi se netko zbog nje, uostalom dijalozi su mu dosadni i reakcije nestvarne. – Monica je u potpunosti zaboravila na strah od najstrože profesorice u školi. Nastavila je. – Zar je on zaista mislio da će se dvije, generacijama zaraćene, obitelji pomiriti nakon smrti mladih ljubavnika. Uostalom, tolika ljubav, a samo su se dva puta vidjeli i.................
- Dosta! Idi kod ravnatelja mlada damo! – vikne bijesno profesorica. – Ne znaš ti puno toga o Shakespearu da možeš suditi o njegovim djelima.
Monica napusti učionicu, ostavivši bjesnu profesoricu o izbezumljenu učenike za sobom. Pokuca na ravnateljeva vrata.
- Uđi! – začula je sa druge strane.
- Dobar dan! – nesigurno uđe Monica.
- Monica! – začuđeno reče ravnatelj Bushby. – Kako to da te već vidim u svom uredu?
- Poslala me profesorica Cotton. – reče Monica.
- Ali zbog čega?
- Jer sam rekla da je Romeo i Julija glupa drama i da Shakespeare je vrlo nespretan u vođenju dijaloga i stvaranju radnje. – objasnila je Monica zbunjenom ravnatelju.
- Pa nisi to smjela reći.
- Ja sam samo rekla svoje mišljenje. Ona ga je tražila od mene. – pravdala se Monica.
- Ali svi znaju da je Shakespeare povijesna osoba koju profesorica Cotton obožava. Moraš joj se ispričati.
- Ne mogu se ispričati zbog svog mišljenja. Mogu se jedino ispričati zbog netaktičnog iznošenja tog istog mišljenja. – tvrdoglava je bila Monica.
- Bilo kako bilo, ispričaj se da te ne moram suspendirati.
- Ok!
14. poglavlje
Vrata su se otvorila.
- Dawn...........možeš li mi dati ključeve od tetinog stana? – brzo reče Monica gledajući prema liftu čija se kazaljka sve više približavala njihovom katu.
- Dawn!!!!!!!!! – vikne netko. Tek je tada Monica otkrila da vrata nije otvorila Dawn nego neki dečko. Pretpostavlja je da se radi o Dawninom nećaku. Tada se on okrenuo prema njoj i pružio joj ruku:
- Ja sam William, skraćeno Will.
- Ja sam Monica! Drago mi je što smo se upoznali, ali mi sada zaista hitno treba ključ.
- Sada će teta doć! Dawn!!!!!!!!
- Evo, evo! Stižem! Ne moraš toliko vikati Will! – stigla je do vrata. – Oooo, Monnie, vratili ste se!
- Da, upravo sada. – tada se čulo škripanje lifta koji je stigao na njihov kat i vrata se otvore. Izađu Charles i Artie noseći sintisajzer. – Treba nam ključ od stana. Donijeli smo neke stvari iz Burdona.
- Aha, naravno! Evo tu je ključ, sada ću ti ga donijeti. – nestan ena trenutak. – Evo!
- Hvala! Vidimo se! Drago mi je što sam te upoznala Will! Ciao! – pozdravi Monica i krene prema vratima stana. – I da još nešto.......Hannibal! Gdje je?
- Kod nas je, spava trenutno! –odgovori Dawn. – Ako hoćeš poslat ću ti ga čim se probudi.
- Oke! Hvala!
- Daj Monnie!!!!!!! Otvori vrata! – nestrpljivo reče Charles. – Ovo je teško!
- Treba li vam pomoć? – zapita Will s druge strane hodnika.
- Ako ti nije teško! Molim te! – zahvalno zavapi Charles.
- Zar bih se ponudio da mi je teško? – nasmiješi se William. Monica ga je bolje pogledala. Bio je on privlačan plavooki, crnokosi dečko, dosta visok i dobro građen., ali Monicu nije privlačio kao dečko. Vidjela ga je kao potencijalnog pravog prijatelja. Uostalom već ju je začarao Andrew, bratov novi prijatelj.
- Monnie!!! Otvori vrata.........ovo će mi iskliznut iz ruku. – vikne Charles.
- Aha! Sorry! Evo, evo! – trgne se Monica i napokon otključa vrata. Propustila je 'radnike' i zatim i sama ušla. Sjela je na kauč i promatrala kako prazan pod hodnika počinju prekrivati kutije. Napokon su nakon nekog vremena sve stvari presešene iz kamiona u stan.
- Uf, ovo je bilo naporno! – uzdahne malaksalo Charles i baci se na kauč pokraj Monice.
- Uf, zaista je! – složi se Artie i nasloni se na zid.
- Artie, Will! Jeste li za kakvo osvježenje? – uljudno upita Monica. Will i Arthur u nemoći samo potvrdno kimnu glavom. – Ok! Strpite se trenutak i dobit ćete svoje piće!
I tako je Monica pripremila osvježenje ponudila goste, a zatim su svi sjeli i pričali o raznim stvarima. William se pokazao kao vrlo zanimljiv dečko. Pričao je o raznim dogodovštinama na mnogim putovanjima na koja je išao sa svojim košarkaškim klubom. Nasmijavao je prisutne i činilo se da njemu ne smeta to što svoju publiku zna kraće od sat vremena i to što je bio u centru pozornosti mu nije predstavljalo nikakav problem.
Još neko vrijeme pričali, a onda je Artie pogledao na sat i ustanovio da bi bilo vrijeme da on krene na put. Pozdravio se sa svojim novim prijateljima i otišao. Ostali su Charles, Monica, William i hrpa kutija. Monica je žalosno pogledala prema njima.
- A kad sam bila u Burdonu činilo mi se da ih je malo...... – žalosno je uzdahnula Monica. – Tko će sve ovo raspakirat! Nemam ni namještaj u sobi. Pa gdje ću sve ovo smjestiti.
- Za početak, na pod u sobi! – dobaci joj Charles dižući jednu kutiju.
- Vidim da vam više ne trebam pa onda vas napuštam. – ubaci se u Monicinu i Charlesov razmiricu William.
- Ne tako brzo, dečko! Zar si zaista misllio da ćeš se tako lako izvući. C-c-c! – nasmije se Charles. – pa vidiš koliko je ovo posla, trebaš nam.
- Ajde, ajde! Kad me toliko molite, pomoći ću vam, ali nemojte se umisliti. – reče William glumeći sažaljenje.
Dok je Charles pridobijao Williama na svoju stranu, Monica je nosila jednu svoju kutiju prema svojoj sobi. Na njenom krevetu ju je čekalo iznenađenje. Bili su to neki papiri. Monica je spustila kutiju na pod i prišla krevetu. Bili su to neki prospekti, a uz njih je ležao papir na kojem je bilo nešto napisano,a prema rukopisu je Monica prepoznala da se radi o tetinoj poruci. Čitala je:
Draga Monica!
Htjela sam vas iznenaditi, tebe i tvog brata, pa sam vam nabavila prospekte sa sobama. Moj prijatelj radi u tom salonu namještaja pa vi samo odaberite koju sobu želite, a ja ću to platiti kad se vratim. Ne morate se oko toga brinuti. Kada odaberete sobu koju želite, odite u taj salon i potražite Paula Henriksa. On je arhitetkt. Kod njega su tlocrti vaših soba i on će vam kada odlučite koji vam se namještaj najviše sviđa pomoći pronaći najbolje rješenje za raspored u sobi! Nadam se da ćete uživati u svemu tome dok me nema. Pusa!
Voli vas,
Marcia!
- Charles! – vikne Monica u nevjerici držeći prospekte u rukama. – Dođi vidjeti!!!
- Što je sad?! Imamo jako puno posla Monnie! – pojavio se napokon Charles na vratima.
- Dobit ćemo namještaj u sobama!!! – veselo vikne Monica.
- Molim?! Šta?! Kako?! – zbunjeno odvrati Charles. Monica mu samo pruži tetino pismo i prospekte. Charles je pogledom upijao svaku napisanu riječ. Odjednom je upao i William.
- Šta se ovdje događa?! – upitao je s vrata gledajući u Charlesa koji je šutio i Monicu koja je bila sretna i ogledavala se.
- Ma, dobit ćemo namještaj u sobama! – objasni mu Monica. – Znam da je glupo što se ovako veselim zbog toga, ali od ovog kreveta na rasklapanje me boljela cijela kralježnica. Ubila bi me dva tjedna na tome.
- Mogu li vidjeti prospekte? – obrati se William Charlesu.
- Naravno! – reče Charles pružajući mu ih. William ih je neko vrijeme gledao a zatim pitao:
- Imate li vi uopće ideju kako doći do tamo? – Charles i Monica su se pogledali. Nisu baš o tome razmišljali, ali imao je William pravo, nisu znali. Pročitao je on to na njihovim zbunjenim licima. – Vidim da ne znate! Ja ću vas odvesti. Nitko ne poznaje bolje London od mene. Kod tete sam par dana tako da se ne brinite.
Charles i Monica su odahnuli.
13. poglavlje
Svanulo je jutro, ali u obiteljskoj kući Montgomeryevih nije bilo ni najmanjih naznaka života. Charles i Monica su spavali i tek polagano ulazili u REM fazu spavanja. Sunce se polagano dizalo i sada je već bilo visoko na nebu. Bilo je podne. Monica se lagano počela buditi. Ustala se, otišla do kupaonice na kraju hodnika, umila se i oprala zube. Spustila se laganim korakom i sjela na kauč i upalila televiziju. Gledala je podnevne vijesti, a poslije toga je slijedio neki blesavi crtić koji bi i jednogodišnjem dijetetu bio dosadan. Čula je Charlesove korake na katu. Uskoro se on pojavio obučen u trenerku i spreman za neki pothvat o kojem Monica nije nista znala.
- Gdje ides? - pitala ga je zbunjeno, pospanim glasom.
- Idem u 'stožer'.... - u žurbi odvrati Charles. - Idemo doma oko pet, a moramo se još i spremiti pa se idem oprostiti s društvom.
- Molim?! Moram onda se odmah obuci i odletjeti do Sam. - skoči s kauča Monica i krene prema katu.
- Ok! Nađemo se kuci u tri........ - reče i izleti iz kuće. Užurbano je hodao na trenutke bi čak i potrčao. Društvo ga je čekalo.
- Kasniš dragi! - pristupi mu Joe zezajući ga.
- Joseph ne izazivaj! - nasmiješi se Charles. Kako se samo dobro osjećao u svom društvu. Svi su ga već znali godinama, gotovo oduvijek. Nije se morao dokazivati.
U međuvremenu, Monica se obukla i izlazila iz kuće kada je začula telefon. Otišla je do njega i podigla slušalicu.
- Monnie? - čula je tetin glas sa druge strane žice.
- Ja sam.....tko bi drugi i mogao biti?
- Imam vijest za tebe i tvog brata.
- Slušam. - u pozadini joj se učinilo da čuje kako neki glas zove na ukrcavanje u neki avion.
- Uspjela sam nagovoriti šefa da me vrati na posao i sada me poslao na putovanje. Sada sam na aerodromu i letim za Kinu. Ključevi od stana su vam kod Dawn. Ona će vas odvesti u školu tako da se ne moraš brinuti oko toga. Kod nje možete i ručati i sve. Ostavila sam vam karticu na šanku pa ako vam bilošto treba kupite si, ali ipak ne pretjerujte. Prijevoz iz Burdona vam je plaćen tako da se ni oko toga ne trebate brinuti.
- Kada se vraćaš? - upita je Monica.
- Trebala bih za dva tjedna. I da, na šanku vam je i broj od moje tvrtke. Ako me budete željeli nazvati morat ćete prvo njih nazvati da vam daju broj jer nisam sigurna gdje ću odsjesti. Ajde, pozdravi Charlesa i nemojte se ljutiti što sam tako iznenadno otišla. Sada me zovu na ukrcavanje. Već mi prozivaju ime. Čuvajte se! Budite dobri!
- Ciao! - uzvrati Monica i prekine se veza. Nije znala kako se osjeća. Dva tjedna će biti sama sa bratom u kriminalno velikom stanu u samom centru Londona. Malo je razmišljala o svemu tome, ali se sjetila kratkog vremenskog perioda u kojem se morala družiti sa Samathom, spremiti se I odlučiti koje će stvari ponijeti natrag u London. Izletjela je iz kuće I otišla kod svoje najbolje prijeteljice.
Monica I Charles uživali su u posljednjim trenucima koje su provodili u svom rodnom gradu. Ubrzo su se uputili kući I počeli veliko spremanje I riješavali teške dileme što ponijeti, a što ne. Tada je došao I taj trenutak ponovnog rastajanja od Burdona. Sjeli su na kauč i gledali prema stvarima koje su dva sata prije počeli dovlačiti sa kata. Tu se nalazio brižno zapakiran Charlesov sintisajzer, Monicina zimska odjeća, njen projektor, razne mape svemira i položaja zvijezda, velika hrpa nota, Monicina najdraža posteljina, Charlesov laptop i još mnoge osobne stvari za koje su Charles i Monica mislili da su jako važne i njima potrebne.
Nisu se stigli nimalo odmoriti kada su začuli trubljenje. Bio je to Artie koji ih je i dan prije dovezao. Izašli su i on im se toplo nasmiješio.
- Bok! Jeste li uživali? – upitao ih je, ali je za odgovor dobio samo potvrdno kimanje glavom.Nasmijao se. – Vidim da ste umorni.....niste mi valjda toliko posla ostavili. Mislim što se prenošenja vaše prtljage tiče.
- Ma ja ću vam pomoći. – reče Charles.
- Kako smo se dogovorili?! Govorit ćeš mi na TI! Kada onako govoriš mi na VI osjećam se staro, ne volim to. – nasmijao se.
- Dogovoreno, Artie! Ja ću TI pomoći – Charles je naglasio ono 'ti'.
- Ajde, idemo to unijeti, pa da što prije krenemo. – reče Arthur i krene prema ulazu. Charles je samo stajao, ali se i on pokrenuo kada je vidio Arthura kako izlazi sa velikom kutijom iz kuće. Zajedničkim snagama Arthur i Charles su sve prenijeli u kamion u vrlo kratkom vremenu. Napokon su krenuli. Monica se opet isključila iz Charlesovog i Arthurovog razgovora koncentrirajući se na glazbu koja je svirala na njenom mp3-u. Nakon četiri sata putovanja ispred očiju putnika izronio je London u punoj svojoj veličini. Vozili su se još koji dvadeset minuta kroz njega dok napokon nisu stigli pred zgradu u Baker Streetu. Monica je prva izašla iz kamiona, protrčala je kroz ulaz i krenula prema stepenicama. Charles je povikao za njom:
- Gdje ideš?
- Otključat vam vrata!!! – odgovori u trku Monica i nestane na drugom katu. Charles se okrene prema Arthuru , nasmije se, zavrti glavom i podigne svoj sintisajzer. Monica je za to vrijeme polagano napredovala prema zadnjem katu. Napokon je stigla i umijesto lijevo skrenula je desno prema vratima svoje nove susjede. Pozvonila je.
