Svanulo je jutro, ali u obiteljskoj kući Montgomeryevih nije bilo ni najmanjih naznaka života. Charles i Monica su spavali i tek polagano ulazili u REM fazu spavanja. Sunce se polagano dizalo i sada je već bilo visoko na nebu. Bilo je podne. Monica se lagano počela buditi. Ustala se, otišla do kupaonice na kraju hodnika, umila se i oprala zube. Spustila se laganim korakom i sjela na kauč i upalila televiziju. Gledala je podnevne vijesti, a poslije toga je slijedio neki blesavi crtić koji bi i jednogodišnjem dijetetu bio dosadan. Čula je Charlesove korake na katu. Uskoro se on pojavio obučen u trenerku i spreman za neki pothvat o kojem Monica nije nista znala.
- Gdje ides? - pitala ga je zbunjeno, pospanim glasom.
- Idem u 'stožer'.... - u žurbi odvrati Charles. - Idemo doma oko pet, a moramo se još i spremiti pa se idem oprostiti s društvom.
- Molim?! Moram onda se odmah obuci i odletjeti do Sam. - skoči s kauča Monica i krene prema katu.
- Ok! Nađemo se kuci u tri........ - reče i izleti iz kuće. Užurbano je hodao na trenutke bi čak i potrčao. Društvo ga je čekalo.
- Kasniš dragi! - pristupi mu Joe zezajući ga.
- Joseph ne izazivaj! - nasmiješi se Charles. Kako se samo dobro osjećao u svom društvu. Svi su ga već znali godinama, gotovo oduvijek. Nije se morao dokazivati.
U međuvremenu, Monica se obukla i izlazila iz kuće kada je začula telefon. Otišla je do njega i podigla slušalicu.
- Monnie? - čula je tetin glas sa druge strane žice.
- Ja sam.....tko bi drugi i mogao biti?
- Imam vijest za tebe i tvog brata.
- Slušam. - u pozadini joj se učinilo da čuje kako neki glas zove na ukrcavanje u neki avion.
- Uspjela sam nagovoriti šefa da me vrati na posao i sada me poslao na putovanje. Sada sam na aerodromu i letim za Kinu. Ključevi od stana su vam kod Dawn. Ona će vas odvesti u školu tako da se ne moraš brinuti oko toga. Kod nje možete i ručati i sve. Ostavila sam vam karticu na šanku pa ako vam bilošto treba kupite si, ali ipak ne pretjerujte. Prijevoz iz Burdona vam je plaćen tako da se ni oko toga ne trebate brinuti.
- Kada se vraćaš? - upita je Monica.
- Trebala bih za dva tjedna. I da, na šanku vam je i broj od moje tvrtke. Ako me budete željeli nazvati morat ćete prvo njih nazvati da vam daju broj jer nisam sigurna gdje ću odsjesti. Ajde, pozdravi Charlesa i nemojte se ljutiti što sam tako iznenadno otišla. Sada me zovu na ukrcavanje. Već mi prozivaju ime. Čuvajte se! Budite dobri!
- Ciao! - uzvrati Monica i prekine se veza. Nije znala kako se osjeća. Dva tjedna će biti sama sa bratom u kriminalno velikom stanu u samom centru Londona. Malo je razmišljala o svemu tome, ali se sjetila kratkog vremenskog perioda u kojem se morala družiti sa Samathom, spremiti se I odlučiti koje će stvari ponijeti natrag u London. Izletjela je iz kuće I otišla kod svoje najbolje prijeteljice.
Monica I Charles uživali su u posljednjim trenucima koje su provodili u svom rodnom gradu. Ubrzo su se uputili kući I počeli veliko spremanje I riješavali teške dileme što ponijeti, a što ne. Tada je došao I taj trenutak ponovnog rastajanja od Burdona. Sjeli su na kauč i gledali prema stvarima koje su dva sata prije počeli dovlačiti sa kata. Tu se nalazio brižno zapakiran Charlesov sintisajzer, Monicina zimska odjeća, njen projektor, razne mape svemira i položaja zvijezda, velika hrpa nota, Monicina najdraža posteljina, Charlesov laptop i još mnoge osobne stvari za koje su Charles i Monica mislili da su jako važne i njima potrebne.
Nisu se stigli nimalo odmoriti kada su začuli trubljenje. Bio je to Artie koji ih je i dan prije dovezao. Izašli su i on im se toplo nasmiješio.
- Bok! Jeste li uživali? – upitao ih je, ali je za odgovor dobio samo potvrdno kimanje glavom.Nasmijao se. – Vidim da ste umorni.....niste mi valjda toliko posla ostavili. Mislim što se prenošenja vaše prtljage tiče.
- Ma ja ću vam pomoći. – reče Charles.
- Kako smo se dogovorili?! Govorit ćeš mi na TI! Kada onako govoriš mi na VI osjećam se staro, ne volim to. – nasmijao se.
- Dogovoreno, Artie! Ja ću TI pomoći – Charles je naglasio ono 'ti'.
- Ajde, idemo to unijeti, pa da što prije krenemo. – reče Arthur i krene prema ulazu. Charles je samo stajao, ali se i on pokrenuo kada je vidio Arthura kako izlazi sa velikom kutijom iz kuće. Zajedničkim snagama Arthur i Charles su sve prenijeli u kamion u vrlo kratkom vremenu. Napokon su krenuli. Monica se opet isključila iz Charlesovog i Arthurovog razgovora koncentrirajući se na glazbu koja je svirala na njenom mp3-u. Nakon četiri sata putovanja ispred očiju putnika izronio je London u punoj svojoj veličini. Vozili su se još koji dvadeset minuta kroz njega dok napokon nisu stigli pred zgradu u Baker Streetu. Monica je prva izašla iz kamiona, protrčala je kroz ulaz i krenula prema stepenicama. Charles je povikao za njom:
- Gdje ideš?
- Otključat vam vrata!!! – odgovori u trku Monica i nestane na drugom katu. Charles se okrene prema Arthuru , nasmije se, zavrti glavom i podigne svoj sintisajzer. Monica je za to vrijeme polagano napredovala prema zadnjem katu. Napokon je stigla i umijesto lijevo skrenula je desno prema vratima svoje nove susjede. Pozvonila je.
Post je objavljen 03.09.2006. u 23:32 sati.