Slijedeće jutro Monicu i Charles je probudilo zvono na vratima. Monica se jedva ustala iz kreveta i otišla otvoriti vrata, jer joj se činilo da Charles nema ni najmanju namjeru to učiniti. Pred vratima je stajao William, također pospan i u pidžami.
- Teta me poslala da vas probudim. – reče William zijevajući. – Morate se spremiti za pola sata. Vidimo se.
- OK! – reče Monica i zatvori vrata. Popne se na na kat i ode probuditi brata.
Charles je bio spreman već nakon 15 minuta i iskoristio je priliku za hvatanje još malo sna dok se Monica ne spremi. Iz tog kratkog sna ga je prenulo zvono na vratima. William. Morali su krenuti. Zaključali su kuću i, Hannibalu ostavili hranu i vodu u zdjelici i krenuli. Prvo odredište je bilo, Brentside High School, Monicina i Charlesova škola. Pozdravili su se s Dawn, zahvalili joj na prijevozu i krenuli u školu. Još uvijek su privlačili pozornost, bili su novi. Svi su nešto šaputali dok su oni prolazili hodnikom, a zatim bi se slatko nasmijali. Charles se nije obazirao na to, nije ga jednostavno bilo briga, ali je zato Monicu to užasno obeshrabrivalo. Pozdravila se uskoro s bratom jer je ugledala Amaris kako joj maše. Prišla joj je.
- Bok, Monnie! Kako si? – veselo upita Amaris.
- Ne baš dobro! Svi me nekako čudno gledaju.
- Ma ne brini se. Još si nova, a uostalom...........nemaš uniformu. Znaš, ovdje ljudi ne hodaju baš često u «običnoj» odjeći. – objasni Amaris.
- Moj brat hoda! – djestinjasto odgovori Monica.
- Ooooo, tvoj brat! Ili još kao ti nije dobio uniformu ili je stariji, znaš, šesti stupanj. Oni ne moraju nositi uniformu.
- Stariji. – uzdahne Monica. – No, dobro. Kada ću se prestati osjećati kao crna ovca i dobiti uniformu?
- Today is your lucky day! – nasmiješi se vragolasto Amaris. – Ja te sada vodim po tvoju uniformu. Zapravo, uniforme. Za svaki dan jedna.
- O, Bože! Ko će to doma odnijet? – šokirano će Monica.
- Ti ćeš moarati! Valjda će netko doći po tebe, zar ne?
- Zapravo hoće!
- E, pa vidiš! Do tada ih možeš spremiti u ormarić. A sad! Idemo po njih, još se moraš i presvuć. Imamo prvi sat engleski. Bolje za nas da ne zakasnimo.
Za to vrijeme, Charles je sjedio u učionici za glazbeni. Bilo je u njoj tek nekoliko učenika, dva čelista, violinist i gitarist. Svi su oni vježbali pa se tako i on odvažio za vježbu. Sjeo je za klavir i odsvirao Chopinovu skladbu. Jako ju je dobro znao, može se reći i savršeno. Naučio ju je još davno, sjedio je s mamom za klavirom u kući njihove bake. Ona ga je stalno ispravljala. Željela je da to savršeno odsvira, njemu se nije dalo. Vani je padao snijeg i on se želio grudati sa prijateljima, a ona ga je tražila da sjedi u kući i vježba. Sada mu je bilo drago. Te je zime toliko zavolio klavir. Toliko se uživio u sviranje da nije primjetio da se učionica već skoro pa i napunila. Neki su mu se učenici i priključili u sviranju. On to nije primjećivao. Prisjećao se svoje majke i te zime.Kada je završio, novi suučenici su mu zapljeskali. Divili su mu se. Doveo je tu skladbu do savršenstva izvođenja. Profesorica je stajala na vratima i tada shvatila da je pred njom ogroman talent.
Gđica. Cotton već je bila u razredu i počela predavati o Shakespearu I Romeu&Juliji kada su na vrta pokucale Amaris i Monica.
- Gđice. Morreno, zar se kasni na sat? – strogo upita gđica. Cotton.
- Ne, profesorice. Oprostite, nismo željele.........- počela se ispričavati Amaris.
- Naravno da niste željele. – zlobno konstatira profesorica, a zatim pogleda Monicu. – Pretpostavljam da si ti nova?
- Jesam! – drhtavim, uplašenim glasom odgovori Monica.
- Kako se zoveš, mlada damo?
- Monica Montgomery.
- Da li si čitala Romea i Juliju?
- Naravno.
- Možeš li mi reći što misliš o tome?
- Smatram da je to čista glupost. – izjavi Monica na opće čuđenje razreda.
- Kako molim? – začuđeno upita profesorica. Moglo se vidjeti kako joj oči sjevaju, a iz ušiju izlazi para. Ona je prva učenica koja je rekla što doista misli.
- Smatram da je to čista glupost. – ponovi Monica sigurno.
- A zašto to misliš?
- Jer ne postoji ljubav tako velika da bi se netko zbog nje, uostalom dijalozi su mu dosadni i reakcije nestvarne. – Monica je u potpunosti zaboravila na strah od najstrože profesorice u školi. Nastavila je. – Zar je on zaista mislio da će se dvije, generacijama zaraćene, obitelji pomiriti nakon smrti mladih ljubavnika. Uostalom, tolika ljubav, a samo su se dva puta vidjeli i.................
- Dosta! Idi kod ravnatelja mlada damo! – vikne bijesno profesorica. – Ne znaš ti puno toga o Shakespearu da možeš suditi o njegovim djelima.
Monica napusti učionicu, ostavivši bjesnu profesoricu o izbezumljenu učenike za sobom. Pokuca na ravnateljeva vrata.
- Uđi! – začula je sa druge strane.
- Dobar dan! – nesigurno uđe Monica.
- Monica! – začuđeno reče ravnatelj Bushby. – Kako to da te već vidim u svom uredu?
- Poslala me profesorica Cotton. – reče Monica.
- Ali zbog čega?
- Jer sam rekla da je Romeo i Julija glupa drama i da Shakespeare je vrlo nespretan u vođenju dijaloga i stvaranju radnje. – objasnila je Monica zbunjenom ravnatelju.
- Pa nisi to smjela reći.
- Ja sam samo rekla svoje mišljenje. Ona ga je tražila od mene. – pravdala se Monica.
- Ali svi znaju da je Shakespeare povijesna osoba koju profesorica Cotton obožava. Moraš joj se ispričati.
- Ne mogu se ispričati zbog svog mišljenja. Mogu se jedino ispričati zbog netaktičnog iznošenja tog istog mišljenja. – tvrdoglava je bila Monica.
- Bilo kako bilo, ispričaj se da te ne moram suspendirati.
- Ok!
Post je objavljen 21.09.2006. u 11:12 sati.