rock tragovi

Urbana legenda o gitaristu grupe Leb i sol već je nadaleko poznata svakom ljubitelju muzike, ali ju nije problem ponoviti. Kada su osamdesetih Marka Knopflera u intervjuu dizali u nebesa zbog njegovog gitarističkog znanja, ovaj je samo konstatirao: „Ima na Balkanu jedan veći od mene.“ I zaista, rock bivše države mogao se pohvaliti svojim Hendrixom, Vlatko Stefanovski imao je taj osjećaj u jagodicama koji ga razlikuje od ostalih, a Leb i sol instrumentalističku profinjenost izjednačenu sa najaktualnijim bendovima tog doba.

Kod osluškivanja makedonskog benda očito je više elemenata – uz virtuoznost Stefanovskog (koji ponekad zvuči kao Clapton, a ponekad kao Vai – ali zato uvijek svoj), basističku pouzdanost Arsovskog, ubrzane ritam dionice Tavitjana, kao i klavijaturističku psihodeličnost u Kokanu Dimuševskom, kasnije u Kirilu Džajkovskom. Fuzija progresivnog rocka i jazz improvizacije vjerovatno je bila ugodna uhu svim glazbenim entuzijastima tog i ovog doba, ali dodatan šećer na kraju definitivno je uklapanje makedonskih etno elemenata u cijelu tu priču. Još kad malo pogledamo kroz evoluciju albuma, sve će biti jasnije.

U svojoj prvoj fazi (kraj 70ih i početak 80ih) bend je osvojio svojim instumentalima („Devetka“, „Dikijeva igra“ , „Ručni rad“, tradicionalna „Aber dojde donke“ ) ali i ponekom istančanom romansom („Nisam tvoj“, „Talasna dužina“).

Početak 80ih čini svoje, teme su mračnije, a i new wave upliće svoje prste (albumi „Beskonačno“ i malo manje „Sledovanje“). To je posebno istaknuto u turobnim „Živa rana“ i „Beli mrak“. Još uvijek bend odlikuju iznvrsni instrumentali, ali su pomalo zatomljeni u drugi plan.(npr. „Skakavac“, „Stomačne vijuge“) Još tu ima mjesta za balade, ali su one mnogo atmosferičnije („Njena sena“, te jedna od najboljih „Nosim tvoj žig“).
Treća faza unosi malo onog klasičnog popa za širu publiku (album „Kalabalak“, još više„Tangenta“, a pogotovo albumi „Kako kakao“ i „Putujemo“). Kako se bend ne predaje od etno elemenata, sada ih kombinira sa pop melodijom (npr. „Kalabalak“) ili ih u potpunosti predaje pop melodičnosti („Ženama“, „Kao kakao“, kreativno/zabavna „Istok-zapad“, ili uhu ugodna, a sluhu zarazna „Mamurni ljudi“). Ipak, tradicija se nastavlja – konstanta i stup benda ostaju instrumentali koji čak urešeni više nego na prijašnjim albumima (npr.„Tumba, tumba“, „L.A. Krdija“ i cijeli album „Zvučni zid – muzika za kazalište, film i tv“ kojeg krasi instrumentalna raznolikost žanrova od countryja do makedonskog melosa – „Jovano, jovanke“), a i balade nailaze na promjene – vraćaju se korijenima s prvih albuma, ali su ipak prošle kroz mračnjaštvo početka 80ih („Malo sutra“, jako dobra „Ima jedno nešto“, i vrhunska i nikad dostignuta „Čuvam noć od budnih“).
Definitivno jedan od najboljih bendova bivše države. Leb i sol nam je dao dozu svjetske urbanosti, čak i na ovim područjima (njihova isvrsnost se vidjela i u reunionu - po svim snimkama i izvještajima nije se vidjelo nikakvog gubitka kvalitete kao što se to često dešava kod takvih slučajeva). Nakon tog ponovnog okupljanja snimljen je album, ali bez starog frontmena, tako da okrnjeni Leb i sol djeluje i danas, ali teško da će nadoknaditi gubitak takvog gitarista. Joy Division bez Curtisa, Doorsi bez Morrisona – to je Leb i sol bez Stefanovskog (hvala Bogu, ovaj potonji nije još na vječnim lovištima). Ali, 70e i 80e ostaju na LPovima, kazetama i CDovima – pa trkom po riff dobrog rock 'n' rolla uz momče makedonče…



Top 5 albuma

1. Beskonačno
2. Kao kakao
3. Sledovanje
4. Leb i sol
5. Leb i sol II

Top 5 singlova

1. Čuvam noć od budnih
2. Nosim tvoj žig
3. Nisam tvoj
4. Živa rana
5. Dikijeva igra

Karijera Lačnog Franza vezana je za osamdesete (dio za posvemašnju novovalnu eksploziju tih godina u bivšoj državi), ali ovaj bend je bio definitivno drukčiji od ostalih (ne samo zato što je slovenski - heh). Retrospektivno gledajući, Zoran Predin, Oto Rimele i ostatak družine svojim su tekstovima više intelektualno gladili po obrazu rock and roll muziku, spajajući je ponekad sa kabaretskim, blues, etno i jazz primjesama. Moje ponovno otkrivanje ovog benda povezano je s Predinovom suradnjom s Arsenom Dedićem na albumu „Svjedoci/Priče“ i nedavno izašlim albumom obrada Predina i Matije Dedića „Tragovi u sjeti“. Nakon preslušavanja tih dvaju albuma, definitivno je ostala jedna muzička rupa koja se trebala popuniti da bi se pokazao kostur i konstrukt čitave Predinove poetske genijalnosti, makar bio i na jeziku koji mi nije materinji, a nije engleski. Čudna je stvar taj slovenski jezik kod preslušavanja rock muzike – s jedne strane ti stvara barijeru kod potpunog razumijevanja teksta, dok s druge strane otvara prostor za višestruke interpretacije teksta, kao i dozu istraživačkog duha (kad bi spomenuta jezična barikada bila nepremostiva - koristiti rječnik ili google translate).
Nakon svega navedenog otvara se jedan mikrokozmos koji govori na predivan, često sarkastičan i tragikomičan način: u pjesama „Dan zmage“ i „Bog nima telefona“ dotaknut je sistem i ono uzvišeno i sakralno, a ima nešto jazzy samoironije u „Jutri bom pujsa razbil“, kao i šankerske tragedije u „Cigani v prahu“. Posebno je istaknut i podsmijeh u personifikaciji seksualnosti u „Mravljinčarji in čelardarji“ (Mravojed i Šljem). New wave odiše i u tekstovima, kao i u gitarističkim sposobnostima Rimelea, što se i vidi na film noir albumu Na svoji strani (posebno u „Na svoji strani“ i vrhunskoj, tamnoj baladi „Naj ti poljub nariše ustnice“) . Tematski Franz ulazi i u odnos sa ženama u raznim verzijama: od klasičnog muškog garda u „Ne mi dihat za ovratnik“ i „Jebiveter“ do totalne emotivne ogoljenosti u dedićevskoj šansoni u „Čakaj me“. Za ostatak analize konzultirajte albume Gladnog Frane, ipak ne treba sve otkriti.
Lačni Franz (usput, ime je preuzeto kao varijacija imena lika iz poznate „Kvake 22“, Hungry Joea) definitvno predstavlja bend koji stvara i otvara novo iskustvo inteligentnog poimanja rocka. Slovenci definitivno konja za trku imaju u ex-yu rock kronologiji (uz naravno Buldožer, Pankrte i Laibach), tako da površan pogled kroz vizuru viceva i Piranskog zaljeva nije nimalo opravdan. Štoviše, razumijevanje ovog benda traje duže vremena, zbog gladi za rockom i znatiželje za potpunim tekstualnim iskustvom (moje otkrivanje još uvijek traje). I tad, tko zna, možda Franz postane vaš heroj za večne skupne čase...



Top 5 pjesama
1. Čakaj me
2. Naj ti poljub nariše ustnice
3. Jebiveter
4. Ne mi dihat za ovratnik
5. Na svoji strani

Top 5 albuma
1. Na svoji strani
2. Sirene tulijo
3. Ne mi dihat za ovratnik
4. Ikebana
5. Slon med porcelanom

Bend koji je uveo punk na mala vrata mainsterama i popistički ga ukomponirao za šire mase – možda je jednostavna definicija ovog benda iz zagrebačkog kvarta Gajnice. Rođen 1988. godine, svojim previm koncertom u Kumrovcu vokal Milan Kekin i ekipa (Zoran Subošić – gitara, Mladen Subošić – bubnjevi, Krešimir Šokec i Tadija Martinović bas gitara) su pokazali svim svojim kritičarima da uz dobar gard i pravu volju mogu privući publiku.
Nakon već spomenutog koncerta trebalo je punih 5 godina da HP izda album, koji te '93 godine uz pomoć Aleksandra Dragaša izdaju za T.R.I.P. Records. „Džinovski“ i dan danas smatraju jednim od najboljih albuma hrvatske diskografije i vjerovatno ponajboljim punk albumom. U to vrijeme dolazi i novi basist Davor Kodžoman – Hadžo. Himnička „Fur immer punk“, vrhunska „Trening za umiranje“, dijelom proročka za bend „Pjevajte nešto ljubavno“, morbidna i neumoljiva „Čelične zavjese“, naopake ljubavne „Marija“ i „Princeza“, obrada „Buba Švabe“ – prvi spot…gotovo svaka stvar na albumu je vrhunska.
Dvije godine kasnije izlazi album „G.A.D.“ koji nastavlja utabanu stazu prethodnika, premda s lošijom produkcijom. Pjesme kao i prethodni album obrađuju socijalnu tematiku ljudi s dna društva, kao i zanemarenog dijela društva („Šank“), ismijavanja konzumerizma („7 noć“, „MTV“) kao i uobičajenih mladenačkih situacija začinjenim punk probojnošću („Razmišljam“,„Rigoletto“, „U ritmu moje dlakave guze“) kao i laganih punk balada („Tišina“).
Album „Desetka“ dolazi 1997. godine. Premda popističniji od dva prethodna, još uvijek HP-ovci drže korak sa punkom, ali ipak bježe od punka dužim trajanjem pjesama i folk i hard rock elementima. Sjetna „Nema više…“, najveći hitovi „Ne volim te“ i „Roštilj“ (kojim su utabali svoj polagani izlaz iz punka) uzeli dio kolača u publike, dok „Studentska“, i „101“ zazivaju neka bolja, prošla vremena, dok „Tema je žena“, vrhunski „Anoreksik“ i „Seks bez kondoma“ obrađuju na punk rock način najizvođeniju temu u povijesti muzike – ljubav i žene.
Već „Pobjedom“ naslućujemo neka nova vremena u opusu Hladnog Piva. Hadžo odlazi, a dolaze trubač Stipe Mađor i klavijaturist Milko Kiš. Znači 1999. godine Hladno Pivo dobiva elemente ska muzike u svom izričaju, kao i masovno bližem pop elementariju. Glavni singl „Politika“ - sam naslov govori što napada…heh, dok bolje dijelove albuma možemo naći u „Debelom“ te alkoholno/baladnom „Pijan“, te singlom žestokim „Bačkizagreb stuhpa šeja“.
2003.godine donosi najrokerskiji album bivših punkera - „Šamar“. S tim albumom uzimaju veliki komad publike te definitivno postaju najpopularniji bend (van estradnih bespuća. Vrhunska naslovna „Šamar“ govori o nasilju nad ženama, te je bend dobio nagradu Hrvatskog helsinškog odbora na račun te pjesme za promicanje društvenih problema u medijima. Gotovo su sve stvari s albuma bile hit – ljetni „Zimmer Frei“, suradnja s Edom Maajkom u eksplozivnoj „Teško je ful biti kul“, ironična „Mlohava ćuna“ – opičeno prerađeni „Let it be“ Beatlesa, kvalitetna gudačka „Soundrack za život“, „Ljetni hit“, „Cirkus“ i „Samo za taj osjećaj“ – pjesma iz filma "24 sata - sigurna kuća i ravno do dna".
Razdoblje dva albuma “Šamar” i “Knjiga žalbe” bend koristi za turneje i dupkom napunjene koncerte: Turneja „Runda za sve“ obilazi desetak najvećih hrvatskih gradova, a koncerte u sportskim dvoranama prati vrhunska produkcija. Najveći koncert do tada održavaju, po prvi puta u velikoj dvorani Doma Sportova, pred oko 10 000 obožavatelja. Ostali značajni koncerti su: 25. svibnja 2007. na Šalati, te 14. prosinca 2007. napunjen Dom Sportova, rasprodan je desetak dana prije održavanja koncerta.
Već spomenute 2007. godine izlazi „Knjiga žalbe“ album lošiji od prethodnika, ali ipak solidan. Donosi također pregršt hitova: ljubavne „Pitala si me“ kao i „Planeta“ i „Superman“, konzumerske „Carstvo passea“ i „Sreća“ te žešći brojevi kao „Biološki sat“.
Posljednje poglavlje bivših punkera iz Gajnica donosi „Svijet glamura“ izdan ove godine, uvjerljivo najlošiji uradak grupe. Teme su slične kao kod prethodnika, ali s previše pop melodije. Naslovna „Svijet glamura“ opet udara po rasprodanosti i kupovnosti, „Ezoterija“ nastavlja tim tragom, „Ima da te lajkam“ udara po sve prisutnijm društvenim mrežama, dok su solidne stvari na albumu „Lift“ i ljubavna „Premali grad“, te žešća o zabranjenoj ljubavi „Evo mene na ručku“.
Neki govore da su se prodali, neki da su sazrili. Bend je ipak kojeg treba respektirati, ako ništa s obzirom na 8 Porina, 1 Davorin, par Crnih Mačaka i 8-9 Zlatnih Koogli u sceni s puno estradnog šrota. Moja skromna misao jest da je HP još uvijek dobar bend, ali ipak malo adaptiran. Muzički su puno ljepša hladnopivovska vremena GADa i DŽINOVSKOG, vremena prljavog punka, čizmu 42 i đubre koje ne umire…

Diskografija
Studijski albumi
Džinovski 1993.
G.A.D. 1995.
Desetka 1997.
Pobjeda 1999.
Šamar 2003.
Knjiga žalbe 2007.
Svijet glamura 2011.
Koncertni albumi
Istočno od Gajnica 2000.
Dvd
Pun(k)ondom spo(r)tova 2004.
Knjiga postanka 2009.

Što reći o bendu koji je himnu kluba izradio na takav rokerski način, ali i takvim gardom da je svojevremeno bila zabranjivana? A opet, simbolu Dinama nije bio problem odraditi svoj prvi veći koncert kao predgrupa Miši Kovaču na prepunom Poljudu? Može izgledati kao paradoks, ali i kao trezveno i neisključivo razmišljanje u burnijim vremenima. Iako Ripper i njegovi astronauti trenutno ulaze u konceptualnije vode, možemo se prisjetiti kako je krenulo s novozagrebačkim bendom koji je svoju popularnost iz „prokletstva Zapruđa i Utrina“ proširio na cijelu državu.
Pipsi nastaju samim početkom devedesetih, a prvi singl izdaju u travnju 1992. (singlica Dinamo ja volim/Krumpira). Na spotu za himnu bubnjeve svira Denyken, kultna rock producentska figura u novijoj rock povijesti. U originalnoj postavi su sudjelovali: Dubravko Ivaniš – Ripper (vokal), Alen Kraljić (gitara), Igor Paradiš (bubnjevi), Mario Boršćak (bas). Prvi album Pipsa izlazi u prosincu 1993. Iako su se na albumu našle većinom prerade („Mala fufica“ – The Troggs „With a girl like you“,“Ja sam sve što vole mladi“ - The Clash „Complete control“, „Krumpira“ – Madonna „Justify my love“) album je jako dobar, jer unikatnost Ripperovog zajebantskog izričaja starta upravo na ovom albumu. Osim navedenih pjesama, „Tintilinti“, „Reci svim svojim frendicama“ i „Eustahije“ odišu garažnim rockom sa stihovima koji možda ne idu u vrhunac poezije, ali sigurno imaju onaj gotovo pankerski stav koji Pipsima otvara vrata publici koji će iskoristiti na jedinstven način, a balada „Gume na kotačima“ najavljuju Ripperov stihovni potencijal. Osim himne „Dinamo ja volim“, kao singlovi izlaze „Gume na kotačima“ i „Krumpira“.
Drugi album Pipsa, „Dernjava“, izlazi u prosincu 1995., te taj album pokazuje ono što je Simpoo najavio. Kao najveći hit na albumu se pojavio „Poštar lakog sna“, prerada Poguesa „A rainy night in Soho“. Čeznutljivi način na koji je Ripper i društvo to preradio jednostavno je prekrasan, a spot u kojem js nalaze najveće figure hrvatskog rocka (Bare, Gobac, Bogović, Alen Marin iz Kojota itd.) samo je upotpunio dojam. Ostali hitovi s albuma su antiromantična „Ljubav“ (još jedan singl), „Bolestan“ (singl), te možda najbolje pjesme s albuma: jedna od najboljih balada s ovih prostora „Malena“, filozofska „Novac“, te tugaljiva „Pjevač Beatlesa i Stonesa“. Kao kruna te godine Pipsima dolazi u ruke i Porin za najbolji album alternativne glazbe.
Trećim albumom, izašlim 1997., „Fred Astaire“ Pipsi napokon dostižu mjesto u hrvatskoj rock povijesti. Izlazak albuma pratila je i prva autorizirana biografija jednog hrvatskog rock benda, knjiga "Dugi vikend u zemlji čudesa". Dotad najkompletniji album spojio je žestoke gitarističke riffove s Ripperovim stihovima o ljubavi, nostalgiji i sarkazmu prema više-manje svemu (politici, školi, životu). Pjesme kao „Supermama“, „Seks u školi“ „Ljeto '85“ dokazuju da je rock još živ nakon raspada velikih bendova, a „Plači“ (suradnja s Rundekom), „Mrtav čovjek“ i „Na putu prema dole“ daju emotivnost albumu. Album daje i nacionalni hit „Nogomet“, rapsodiju o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Album je zaradio 4 novinarske rock nagrade „Crni mačak“ (za rock album, spot "Sex u školi", pjesmu "Sex u školi" i vokalnu suradnju s Darkom Rundekom u "Plači"). Grupa album okrunjuje 1998. solo koncertom u Domu sportova pred tri tisuće ljudi.
Ako je “Fred Astaire” dokazao ozbiljnost, četvrti album 1999., “Bog”, ju je doslovno zacementirao. Vjerovatno najbolji album benda, stvorio je takav pop/rock ugođaj da se s pravom može smatrati jednim od najboljih albuma u Hrvatskoj ikad. Pjesme “Dan mrak”, “Narko” i “Sao Paolo” nastavljaju ubadati u srce, a “Rosita Predingo” i “Motorcycle boy” praše kao da ne postoji sutra. Pipsi izdaju i pet spotova s albuma (“Mars napada”, “Motorcycle boy”, “Bog”, “Dan mrak”, “Narko”). "Bog" osvaja dva "Porina" (najbolji rock album i najbolje likovno oblikovanje) i četiri "Crna mačka" (najbolji rock album, najbolji rock izvođač, najbolja produkcija i likovno oblikovanje).
Prije izlaska petog albuma, grupu napuštaju dva gitarista, Tristan Karas i Alen Kraljić, te prvi bubnjar Igor Paradiš. Govori se o raspadu benda, ali Pipsi to demantiraju uratkom “Drveće i rijeke”u 2003. Album je odmakao od prošlih albuma prebacujući sve na stranu emotivne psihodelije. Premda ne toliko cijenjen, album svakim slušanjem djeluje se bolji i bolji. Donosi singlove “Porculan” (predivna emotivna slijepa ulica), “Mrgud, gorostas i tat)” – stvar u kojoj se vidi da Ripper nije izgubio smisao za humor i “Kako funkcioniraju stvari” ( psihodelično/elektronski elementi s Yayom kao vokalom). Ostale pjesme sigurno ne zaostaju – npr.“Susjedi” i “2X2”. Dvije godine nakon izlazi i “Dokument – ištekani session”, unplugged album.
Šesti album „Pjesme za gladijatore“ izdan 2007.,donosi novu postavu i konceptualnost. Novi članovi, uz konstantu Rippera, dobivaju pseudonime (Daddy, Kardinal, Droid, Šinec, Lopez, Floyd i Brko) i u obliku astronauta odlaze u potragu za svemirskom Atlantidom, teško dostižnim Fafenštajnom. Izvrsno produciran, album stvara najsloženiji zvuk (upotpunjen puhačkim instrumentima i klavijaturama). Singlovi “Teroristi plaču”, “Zdenka i vanzemaljci” i “Idealna pop pjesma za astronaute” možda se najbolje slažu s publikom na elektro spacey način, s tim da ostaje obris standardnih Pipsa, dok “Foxtrot” i “Sin” Ripperu ostavljaju prostora za njegove unutarnje ekspresije. Kad tome pridodamo “Dolazak astronauta” s elementima “Carmine Burane” i izgubljenu “Gravitaciju”, koncept je uspješan.
Postavimo pitanje: Je li Ripper doista ego-triper? Takvim su ga mnogi smatrali, a smatraju ga i danas. Ali s ovakvom svirkom i stihovima, ako je to istina, tko mu može zamjeriti? Tko sumnja u iskrenost i stav, ostavljam na razmišlanje dio pjesme “Novac”: Sve drogirane, pijane, siromašne, okupi Svevišnji jednom godišnje, pa kaže: “Dečki,sorry
za vas nemam bolje dane, mogu vas pretvoriti iz lopova u kleptomane.”

Jedan od rijetkih bendova koji čak i nakon 28 godina djeluje uvjerljivo na live koncertima, Gobac i ekipa uspjeli su dosta toga što ostali nisu mogli doseći; bili su mainstream hrvatskog rock and rolla sredine devedesetih, live snimak im je izašao na MTV – u krajem osamdesetih (engleska verzija hita s prvog albuma „I'm in love with Gobac“), a nije ni za odbaciti nijhovu glazbenu kvalitetu, prvenstveno na prvih par albuma.
Povijest Psihomodo Popa nastala je davne 1983. godine. Nastao je iz grupe “Neron”, u kojoj tada sviraju Tigran Kalebota-Tigi i Smiljan Paradiš-Šparka. Tada se grupi priključuje Gobac, koji je već svirao u punk bandu “Klinska pomora”, i “Neron” mijenja ime u “Psihomodo Pop.” Dvije godine kasnije u bend dolazi gitarist Saša Radulović i sastav počinje svirati po bivšoj državi. Drugi gitarist, Vlatko Čavar – Brada , dolazi 1987. godine, i bend je formiran više-manje u cijelosti
!988. godine izlazi im album “Godina zmaja”, što je možda jedan od najboljih debut albuma na našoj sceni. Tolika punk-rock sirovost s pitkim pop melodijama rijetko je stvorena, a pjesme poput himne mladosti “Kad sam imao 16”, psihodeličnog “Neba”, i antiljubavne “Ona vrišti da voli me”, dobre obrade Velvet Undergrounda I T-Rexa (“Rano jutro”i “Telegram sam”) i uvjerljivo najvećeg hita skupine egocentrične “Ja volim samo sebe” zaokružuju kvalitetan novozagrebački, Ramonesima začinjen uradak. Šlag na tortu postavlja melankolična “Leteći odred”. Nakon uspješne turneje po bivšoj državi, izabrani su među šest najboljih bendova na nizozemskom rock festivalu “Grote prijs of Netherland”. Rade i turneju po bivšem SSSR-u, a godinu kasnije bivaju predgrupa svojim uzorima, Ramonesima, na koncertima u Zagrebu i Ljubljani.
1990. izlazi album “Sexy magazin”, ali već dogovorenu turneju sprečava rat. Album donosi lagan iskorak iz punka u čudnu sinergiju rocka i popa. Donosi iskrenu ljubavnu baladu “Ona odlazi”, reedovsku “Iste stvari”, ali i erotsko-zajebantske pjesme kao što su naslovna “Sexy magazin” i “Pinokio”. Rockersku eksploziju donosi “Bomba”, stvar o otuđenju u školskim klupama.
1992. izlazi album “Tko je ubio Mickey Mousea”, koji je određen za djecu, s pjesmama koje je grupa izvodila u dječjim emisijama. Najpoznatija pjesma je hit “Volim crtane filmove”, epopeja o crtićima kao stvorena za djecu.
Godinu kasnije, 1993., izlazi im pomalo altistički album na natruhama psihodelije, “Srebrne svinje”. Naslovna pjesma psihodelično udara u bubnjiće i mozak, ali ni ostale pjesme ne bježe od zadane psihodelije, naravno u prepoznatljivim okvirima Psihomoda (“Osjećam se haj” – o izgubljeno/pronađenom prijatelju, “Starfucker” – himna svim muško/ženskim odnosima, “Ako umrem mlad” – posvećena malo morbidnom odnosu sa prolaznošću). Vjerovatno najzreliji album, pun različitih stilova.
1995. godine iz banda odlazi stari član benda, gitarist Saša Novak Radulović, a na njegovo mjesto dolazi Jurij Novoselić-Kuzma. Te godine izdaju i “Unpljugd” svojevrstan best of Psihića u unplugged aranžmanu.
Već na sljedećim albumima je otupila kreativno-stihovna oštrica u bendu, tako da sljedeći albumi donose solidne i kvalitetne bljeskove, ali nikad kompletan album. Tu su pjesme “Lagano padam” s albuma “Plastic fantastic”, “Duga devetka” s “Debakla” i još par njih; srećom energija koju su možda ponekad gube u studiju, nadoknađuju live nastupima, u kojim karizma Davora Gopca još uvijek dolazi do punog izražaja, još je tu onaj punkovski gard s početka karijere, a i bend je svirački iskovan u čelik da možemo reći da Psihomodo još uvijek jaše, još bi sa svakom ženom u gradu počinio blud….




Diskografija

Godina zmaja (1988., Jugoton)
Live in Amsterdam (1989., Jugoton, live)
Sexy Magazin (1990, Jugoton)
Tko je ubio Mickey Mousea (1992., Croatia Records)
Srebrne Svinje (1993., Croatia Records)
Unpljugd (1996., Croatia Records)
Sextasy (1997., Croatia Records )
Das Beste aus der grosse Hit Parade (1999., Croatia Records, live)
Debakl (2000., Croatia Records)
Plastic Fantastic (2004., Croatia Records)
Jeee! Jeee! Jeee! (2009., Croatia Records)

Naša rock scena imala je ponekad sreće stvoriti fenomen (tj. rock grupu) koja će biti u korak s svjetskim trendovima, ne kopirajući od istih. Uz osamdesete i kvalitetu „novog vala“, Laufer je fenomen koji je svoju žestinu i emotivnost crpio iz raznih izvora (hard rock, funk, grunge) i uz Urbanov vokal (hrapav i krešteći bol - sredina između Weddera i Staleya) i Vavine vrišteće akorde dosegao popularnost u cijeloj zemlji.
Prva postava benda nastaje 1985. godine kada Alen Liverić i Veselito Mudrinić i par riječkih muzičara osnivaju bend. Najpoznatija postava nastaje godinu kasnije, kada u bend ulazi Damir Urban, koji je jedno vrijeme svirao bas dok je Liverić bio vokal. Kostur najpoznatije postave sastoji se od: Urban (vokal), Vlado Smičić Vava (gitara), Ljubo Silić (bas) i Alen Tibijaš (bubnjevi). Osamdesetih godina Laufer održava koncerte na Ri-rocku, Gitarijadi i Festivalu omladine. Prve snimke su im uvrštene na kompilacijama „Ritam promjene“ i „The best of 237“. Na gitarijadi u Rijeci 1989. godine osvajaju prvo mjesto i tako se približavaju mainstreamu.
Materijal za prvi album snimaju 1990. u Splitu pod upravljačkom palicom producenta Dragana Lukića, ali taj album nije nikad objavljen. Unatoč tome, na vidjelo izlazi njihov najveći hit, balada „Budi moja voda“. Početkom devedesetih izdaju dva epa i singl.
Prvi album, „The best off…“ izlazi 1993/94.., produciran u Sloveniji u diskografskoj kući „Corona“. Album prvijenac je vrhunac njihovog rada na kojem je grunge/noise zvuk popistički urešen, s natruhama funka i hard rocka. Ako je ikad Hrvatska bila bliže Seatlleu i tamošnjoj sceni početkom devedesetih, tu blizinu je pokazala ovim albumom. Osim vječne balade „Budi moja voda“ koja je svima ostala u ušima, svoju jačinu Laufer je dokazao sa bijesnom i razbijačkom antibaladom „Ljubav kao heroin“. Dok „Svijet za nas“ krvavo vapi za boljim vremenima, prijelaz iz akustične u noise zvuk nikad nije zvučao bolje. „Funkomatic“ i „Lopov Jack“ svoj toj kreativnoj buci dodaju i sarkastični karakter, a iscrpljujuće i ubojite poeme „Između neba i mora“, „Sve je laž“ i pogotovo „Dio tebe“ uzrokuju rockerski ljubavni weltschmertz. Album je konačno začinjen obradom Troggsa „Wild thing“ u grunge aranžmanu. Sa singlovima „Funkomatic“ i posebno „Svijet za nas“ uzimaju dio medijskog prostora i dožvljavaju prvi hrunac, svirajući u Kulušiću i Jabuci.
Album „Pustinje“ izlazi 1994. godine u izdanju Croatia Recordsa i premda lošiji od prvijenca, osvaja 1995. godine nagradu „Porin“ za najbolji album rock/alternativne muzike. Album održava zvukove prvijenca, a vrhunac su „Hej, tata“ ispovjedničku tamnu pjesmu o otuđenosti, te akustičnu baladu „Govorim u snu“ koju odlikuje Urbanov varijetetni vokal. „Mjesečev rog“ i „Vampir“ paradoksalno povezuju underground i mainstream (uostalom kao i čitav album), sa Vavinim gitarističim majstorstvom i u Urbanovoj stihovnoj genijalnosti.
Godinu dana prije raspada izlazi EP s četiri nove pjesme (odličnom „Bio sam kiša“, „Blizanac“, „Strašila“ i „Možda“) i novim verzijama „Govorim u snu“ i „Mjesečev rog“).
Godine 1996. grupa doživljava raspad, te Urban kreće u samostalne vode. Ipak, 2003. godine grupa se ponovno okuplja i radi koncerte u Rijeci, te kao drugi vrhunac koncertom na Fiju briju festivalu 2005. u Zagrebu. Iste godine izlazi i „Epitaf“ kompilacija Lauferovih najboljih pjesama. Sam naslov kompilacije zadaje drugu smrt bendu, te on opet prestaje postojati.
Unatoč kasnijoj Urbanovoj samostalnoj karijeri, koja je i više nego kvalitetna i kreativna, ostaje žal za jedinim pravim velikim grunge bendom u Hrvata. Otuđenost u riffu i vokalu kod nas nije nikad bolje zvučala, a danas, u masovnoj hipnozi estrade i turbofolka, ne daj mi da vidim (čujem), ovo nije svijet za nas…



Diskografija

Singlovi i EP

1993. – „Lopov Jack“/ „Sve je laž“/“Znam, znam, znam“/ „Budi moja voda“

1995. – „EP“

Albumi

1993./4. - „The best off…“

1994. – „Pustinje“

Kom pilacije

2005. – „Epitaf“

Početkom osamdesetih, kad je glazbeni zaokret zahvatio i naše prostore, osim prvih albuma Azre, Prljavog Kazališta i Haustora sa zapadne strane, new wave je proveo i Drang nach Osten. Jačina beogradskih bendova nije nimalo zaostajala za već navedenim zagrebačkim te je trolist bendova (Šarlo Akrobata, Električni Orgazam i VIS Idoli) okupljen pod palicom Siniše Škarice i tadašnjeg Jugotona, uvršten na kompilaciju Paket Aranžman – stvorivši kultni status nedugo nakon izlaska. Premda nijedan od bendova nije bio oduševljen dijeliti ploču s druga dva benda, prilika za izdavanje albuma je učinila svoje. Ska-reggae noise zvuk Šarle Akrobate, plesni ska pop Idola promiješan s laganim političkim, ubodnim aktivizmom i rock distorzija zašećerena psihodelijom u notama Elekričnog Orgazma – sve je na kompilaciji drukčije, ali ipak povezano u kreativnu masu nečeg novog i svježeg, a te 1981. godine zaista i revolucionarnog.javascript:%20void(0);
Sam vrh kompilacije čine definitvno „Ona se budi“ - reggae noise ispovijed jedne mladosti, „Maljčiki“ Idola – plesna pop provokacija o radničkoj klasi i „Zlatni papagaj“ Orgazma – brzi rokerski ritam i proglas protiv maloumnog snobizma. Ni ostatak kompilacije ne zaostaje – „Niko kao ja“ kao vrhunska ska/rock eksplozija, psihodelična „Krokodili dolaze“ i „Plastika“ kao odgovor konzumerizmu u sumrak 20. stoljeća.
Važnost ove kompilacije ne leži samo u kreativnom pomicanju granica za vrijeme izlaska, nego i u posljedicama nakon izlaska – Električni Orgazam je činio i još uvijek čini važan dio rock scene ovih prostora, Idoli su svoj pop zvuk otplesali na još nekoliko kvalitetnih,samostalnih albuma, a raspadom organiziranog kaosa Šarle Akrobate dobili smo dva vrhunska benda – Katarina II (kasniji EKV) i Disciplinu Kičme.

„And now something completely different...“ – rekli bi Phytonovci. Na kraju osamdesetih, bendovi iz pretežno kreativnog undergrounda Vinkovaca, ali i iz Zagreba, Pule, Knina i dr., a pod okupljačkom palicom Zdenka Franjića, dobrog duha undergrounda i njegove etikete Slušaj Najglasnije! - nastaje kompilacija „Bombardiranje New Yorka“. Njezin značaj prvenstveno leži u otkrivanju bendova koji su dugo kuhali svoj čisti rokerski i pankerski zvuk, onih koji nude svježu krv na lagano ustajalu scenu s kraja osamdesetih. Premda ne diskreditirajući jačinu zvuka Skola, Messerschmitta, Machine Guna i Kaotičnih Duša, dva autora se ističu kao vođe ove kompilacije – sirovi punk pionir Satan Panonski i garage rock bend Majke. Dok se prvi odlikovao opipljivim, brutalno horornim stihovima ušavljenim u čisti punk ritam, drugi sa svojom garažnom sirovom snagom ostaju jedini zvuk čistog rock'n'rolla, nepatvoren pop primjesama. Pjesme Ivice Čuljka a.k.a. Satana Panonskog „Iza zida“ , „Lepi Mario“ prikazuju onaj drukčiji, krvavi, mračni svijet koji često ne vidimo, ali iskrenost je rijetko tako zapisana u zvučnom tonu. O Majkama sve znamo, ali i ove prvotne snimke („Zbunjen i ošamućen“, „Novi dani“, „Iz sve snage“) dokazuju koliku snagu ima električna gitara ako je pravilno upotrijebljena, sirovim smjerom prema Barinom grešničkom vokalu.
Posljedice su jasne. Dobili smo kultnog i radikalnog punk autora koji je poginuo u ratu pod sumnjivim okolnostima, dobili smo bend koji je nosio rock'n'roll devedesetih godina u Hrvatskoj, a iz Kaotičnih Duša i Pokvarene Mašte nastaju Kojoti – kvalitetan i dobar bend nažalost kratke egzistencije.
Paket aranžman je otvorio, a Bombardiranje zatvorilo osamdesete godine, vrijeme u kojem smo muzički disali europski i svjetski, bilo u new waveu, bilo u isplivanom rock undergroundu. Devedesete su nažalost donijele rat, ali rock se još držao, dijelom radi ostavštine minulih godina i ovih dviju kompilacija, dijelom radi vlastite kvalitete i kreativnosti. Srećom, rock se još okreće…

Film – kod hiljadu i prve rupe osjetih miris krvi i benzina


Kao treći vođa novovalnog trijumvirata, uz intelekutalnu i socijalno osviještenu Azru i uz artistički Haustor pojavljuje se buntovni sound Filma. Vokal Jurislav Stublić, gitarist Mladen Juričić, basist Marino Pelajić, saksofonist Jurij Novoselić i bubnjar Branko Hromatko činili su trust glazbenih mozgova koji je s prva dva albuma činio (uz spomenutu Azru i Haustor) okosnicu zagrebačke strane novog vala.
Početak benda možemo pronaći u Štulićevom povijesnom traženju vokala za Azru. Pronašao je Juru Stublića, s kojim je Azra i odsvirala koncert, ali su egotripovi dvojice izričitih frontmena bili toliki da takva kombinacija benda nije mogla opstati.
Film je osnovan 1979. godine u već spomenutom sastavu, ali prvi zapaženiji uspjeh su imali na omladinskom festivalu u Subotici u jesen sljedeće godine, kada su sa pjesmom „Neprilagođen“ osvojili prvo mjesto.
1981. godine postaje prekretnica za bend. Te godine rade niz izvrsnih koncerta u Beogradu i Zagrebu, te u ljeto te godine izlazi LP Film „Live u Kulušiću“ koji do dan danas ima status kultne ploče novog vala, što zbog energije koja se iz uzavrelog kluba prenijela na ploču, što zbog lagano propale produkcije prvog studijskog albuma „Novo, novo, novo…“ iste godine u Sloveniji. Bilo kako bilo, himnički „Neprilagođen“ iz Kulušića (sa uvodom Dražena Vrdoljaka na francuskom) pečat je onog vremena u kojem je hrvatska i ex-yu scena bila u razini američke i britanske, muzički i inovacijski. „Zajedno“ je muzički nabrijana stvar, dok „Zamisli“i „Kad si mlad“ ocrtavaju tinejdžerski život 80-ih „…5 dinara u džuboks, 5 dinara u fliper i 5 piva u sebe…“, a „Moderna djevojka“ predstavlja američku vamp djevojku pretočenu u balkan podneblje.
Već spomenuti album prvijenac „Novo, novo, novo…“ donio je uz već spomenute „Zamisli“, „Neprilagođen“ , „Moderna djevojka“ i „Dijete ulice“- pjesmu o buntovniku koji tumara novovalnim Zagrebom, te „Mi smo pali s Marsa“ – kako se uklopiti u neuklopljeno.
Drugi album, „Zona sumraka“ iz 1982., nastavlja sa fabulom s prvijenca, s tim da je ton mračniji i korodiraniji, uz izvrsnu produkciju Pika Stančića, koji će kasnije biti i bubnjar benda. Uz izvrsni naslovni singl, album krasi i „Tajni tata“- priču o aferi i nepriznatom sinu, „Krvariš oko ponoći“ i „Zagreb je hladan grad“ nastavljaju noćne zagrebačke priče, dok se muzička sposobnost benda dokazuje i u obradi naslovne pjesme iz James Bonda u dub/ska like verziji.
Treći album, „Sva čuda svijeta“ izlazi 1983. godine. Album se lagano miče iz novovalnih granica te dobiva malo popističniji zvuk. Uz prekrasnu (intimnu, a nepretencioznu) baladu „Mi nismo sami“, na albumu se nalaze i vrhunska, melankolična „Istina piše na zidu“ (preispitivanje svijesti i života u razgovoru s Bogom), te „Zračiš zrake kroz zrak“. Album je snimljen u odsustvu basista Pelajića, te je Juričić svirao bas, a kasnije se bendu pridružio Robert Krkač iz Drugog Načina, pošto je i Juričić otišao u vojsku.
Album „Signali u noći“ (!985.) nastavlja s jačom baladičnošću – pjesma „Signali u noći“ to potvrđuje, „Rijeke pravde“ imaju slično okruženje, dok „Pjevajmo do zore“ postaje jedna od glavnih tulumarskih pjesama, od studentskih do zadružnih domova.
Nakon što je objavljen ovaj album originalna postava Filma se raspala, a Jura je nastavio djelovati pod nazivom 'Jura Stublić i Film'. Ostatak postave okuplja se pod imenom “Le Cinema” te radi obrade svjetskih novovalnih pjesama (Blondie, Ramones itd.)
Sljedeći album “Sunce sja” (1987.) nije pokolebao Stublića. Premda lišen vrhunskih muzičara, u novoj postavi on stvara uspješnice poput balade “Sjećam se prvog poljupca”, “Ivana” – crtice iz Jurinog ljubavnog života, te dvije najkvaliitetnije stvari na albumu – “Srce na cesti” prodrivačku ljubavnu stvar povezanu oktanskom agresivnošću, te “Valovi” – bunt koji nikad ne stari.
1989. godine izlazi “Zemlja sreće” koja ne donosi ništa novo, “Dobre vibracije” – prepjev Beach Boysa, “Uhvati vjetar” obradu Donovana, ali ipak stvara solidno muzičko okruženje.
Devedesete donose Jurin posljednji album “Hrana za golubove”(1992.) i par kompilacija grupe Film na kojim bi se našla neka nova pjesma. Album je izgubio rock oštricu, ali je dao pacifistički stav, potreban u to ratno vrijeme uz domoljubne “Bili cvitak” i “E, moj druže beogradski”.
Što se kompilacija tiče, one su bitne samo zbog tri nove stvari – sarkastične “Chicago” (kao da je Stublić predvidio gluposti oko privatizacije nekoliko godina kasnije), obradu “Lijepo, lijepo, neopisivo” i baladu “Nježno, nježno nježnije”.
Kako god ocijenili Juru, kao buntovnika i karizmu u 80-ima ili otvorili Azrinu “Roll over Jura” kao egotripera koji je lagano povampirio – mora mu se priznati muzički jasan stav – bez kompromisa. Dakle, kako ga ocijeniti? Možda istina piše na zidu, crvenom bojom kao krv…

Zabranjeno pušenje – pamtim to kao da je bilo danas…

Priču o kultnoj bosanskoj grupi „Zabranjeno pušenje“ moramo započeti uz antikulturni pokret „nju primitivizm“ koji se pojavio početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Pokret je sadržavao u sebi nekolicinu bendova uz ZP; Bombaj Štampu, Elvis J. Kurtovich and his Meteors, Kongres, te rana faza Crvene Jabuke. Osim glazbom, pokret se popularizirao i skečevima koji su prvo na radiju, a poslije i na televiziji u sklopu popularne emisije „Top lista nadrealista“. Pokret nastaje kao odgovor na laganu pop muziku koja je bila aktualna u mainstreamu, uz slogan Nele Karajilća „Tuđe hoćemo, svoje nemamo.“
Tih istih 80-ih, u sad već kultnoj ulici Fuada Midžića, grupa nastaje kad se Nenadu Jankoviću (dr. Nele Karajlić - vokal) i Davoru Sučiću (Sejo Sexon - gitara) pridružuje Zenit Đozić (Fu-Do - bubnjevi). Ostali članovi benda tokom godina su bili: Mladen Mitić (Munja - bas gitara), mlađi brat Nenada Jankovića Dražen Janković (Seid Little Karajlić - klavijature), Ognjen Gajić (saksofon, flauta), Mustafa Čengić (Muče - solo gitara) i Zoran Degan (Poka - klavijature), a sa grupom je od samog početka surađivao i Mirko Srdić - Elvis J. Kurtović, te u kasnijim fazama i poznati režiser Emir Kusturica.
Album prvijenac “Das ist Valter” izlazi 1984. godine u izdanju Jugotona, te grupa stvara instant uspjeh. Svojom kombinacijom tekstova koji opisuju svakodnevicu u Sarajevu na pomaknut, pomalo psihodeličan način, ali uvijek sa dozom britkog humora, kao socijalni problemi rudara (“Put u središte rudnika – Kreka Banovići”), tragične ljubavne priče (Zenica blues – inače obrada Johnnya Casha - San Quentin), pa čak I veličanje dnevnih situacija i ljudi; kultnog taksista (“Šeki is on the road again”), zakon radnika (“Abid”), odlazak u kino B – filmova (“Kino Prvi Maj“). Specifičnost ovog benda dolazi u kombinaciji new wave i punk elemenata sa zrncem sevdaha i folka. Osim ovog jedinstvenog zvuka, grupa privlači i političkom kritikom već dotrajalog komunističkog sistema (na simpatičan, indirektan način).
Drugi, dvostruki album album “Dok čekaš sabah sa šejtanom “ 1985. u izdanju Jugotona, vrhunac je grupe, te ga bez imalo stida možemo svrstati među deset najboljih albuma na prostoru bivše države. Nabrušeni Neletov vokal, uz Sejinu eksplozivnu gitaru i tekstove, stvara pjesme o ženskoj ljepoti/egocetrizmu i fansciniranošću istim, ljubavni očaj (“Stanje šoka”, “Djevojčice kojima miriše koža”), “poštenim” sviračima harmonike (“Ibro dirka”), odnosu s kapitalizmom (“Ujka Sam”) i možda najkompleksniju pjesmu u povijesti benda “Dok čekaš sabah sa šejtanom” (praktički faustovski ugovor s vragom u sarajevskoj verziji).
Treći album “Pozdrav iz zemlje safari” 1987. godine u izdanju sarajevskog Diskotona stvorio je Pišonju i Žugu, dva tragična bosanca u potrazi za odmorom, ženama i boljim životom. Osim te balade, album donosi i gastarbajtere u životu i smrti (“Hadžija il’ bos”), tragičnu romansu (“Kako je Velika Britanija postala probušeni dolar”), te frojdovske metode lokalnog milicajca (“Murga Drot”). Iste godine Zabranjeno pušenje održava koncert u Rijeci te na pregorjelo pojačalo marke Marshall Nele kometnira “Crko Maršal.”, što tadašnja vlast stvaća kao provokaciju i antidržavnu aktivnost, te bend neko vrijeme doživlljava radijsku i televizisku cenzuru, a vođeni su i informativni razgovori tadašnjih tajnih službi. Srećom, dio intelektualaca u državi je stalo u obranu benda, pa bend nastavlja s radom.
Četvrti, posljednji album u staroj garnituri benda “Male priče o velikoj ljubavi” izlazi 1988. godine, također u izdanju sarajevskog Diskotona. Bend u ovom albumu kao da može predvidjeti skorašnji raspad države, poglavito u pjesmama “Straža pored Prizrena” i “Kanjon Drine”, “Zvijezda nad Balkanom”. Osim tih pjesama, album donosi nastavak priče o Pišonji i Žugi (“Pišona i Žuga u paklu droge”), uhjebljenim bogatunčićima (“Guzonjin sin”), okret unutarnjim mislima (“Javi mi”) te dvije vrhunske ljubavne pjesme, “12 sati” i “Piccola storia de grande amore”.
Ubrzo dolazi rat i Zabranjeno Pušenje u iskonskom obliku nestaje. Sejo Sexon ostaje u Sarajevu za vrijeme rata te radi ratnu Top listu nadrealista. Poslije odlazi u Zagreb, stvara novo Zabranjeno Pušenje, koje postiže dobar i zaslužen uspjeh (poglavito s albumima “Fildžan viška” i “Agent tajne sile”), te traje do danas. Druga kreativna polovica benda, Nenad Janković, odlazi u Beograd, stvara jedan album pod imenom Zabranjeno Pušenje, dok kasnije surađuje s Emirom Kusturicom u projektu “No Smoking Orchestra”.
Bend koji se isplati poslušati? Sigurno. Tagičnost ovog benda može se najviše pokazati u njegovom vokalu. Dok je Davor Sučić više-manje ostao vjeran sebi, i tako ostao Sejo Sexon, Nenad Janković nije bio te sreće, te bi ga svi protagonisti pjesama (Abid, Šeki, Selena, Pišonja, Žuga itd.) vjerovatno pljunuli u lice zbog veličanja Ratka Mladića, sarajlija koji pstade antisarajlija.. Čak bi i dr. Nele Karajlić izanalizirao svoj srpsko-radikalni alter ego i zaključio poput Freuda da je sex korijen svega…, rasplakao se i otišao u sarajevsku noć…

Majke - kupanje u mrtvoj krvi

Krajem 80-ih godina, kad se još nije očekivao nagli raspad bivše države, u srcu Slavonije, u Vinkovcima, nastaje alternativna indie scena koju predvode Majke. Nikada prije (a vjerovatno niti poslije) u Hrvatskoj neće postojati bend koji spaja toliku bol i sukobe s osobnim demonima u blues i hard rock elementima. Vokalne i spisateljske sposobnosti Gorana Bare, u kombinaciji sa glazbenim sposobnostima Nedljeljka Ivkovića – Kilmistera, Zorana Čalića i ostalih pokazuju kako prljavi, iskonski rock'n'roll bend može uspjeti i u najgorim ratnim uvjetima…ili možda baš zato? Kako unutarnja patnja, demoni koji su ušavljeni u depresiju, alkohol i tek pristigli heroin u predratno razdoblje slavonskog gradića stvaraju stihovno mračne situacije osamljenosti i skučenosti bez nekakvog jasnog odgovora za izlaz (možda samo u dalekom spasu u čistoj ljubavi)? Pod utjecajem Flamin' Groovesa i Stoogesa izvana i Partibrejkersa izbliza nastaje možda naš jedini pravi rock bend, koji funcionira vrhunski na prva dva albuma i bez previše pop kombinacija, sa olovnim riffovima i bijesom u sebi stvaraju zarazni zvuk koji postaje zaštitni znak grupe isto toliko kao i Baretovo spisateljsko umijeće.
Majke nastaju oko 1988. godine u kojoj snimaju svoju prvu kazetu za diskografsku kuću „Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića na kojoj se između ostalih pjesama nalazi i prva snimljena verzija pjesama „Putujem“, „Zbunjen i ošamućen“, „Zauvijek“, itd. Godinu kasnije izlaze na legendarnoj kompilaciji „Bombardiranje New Yorka“ skupa sa Satanom Panonskim, Messerschmittom i ostalim tadašnjim underground bendovima. Tadašnje Majke bile su u sastavu: Bare (vokal), Korozija (bubnjevi), Nedjeljko Ivković - Kilmister (bas), Duspara (gitara) i Marin Pokrovac (gitara). Nedugo nakon svirke, tadašnji gitarist Majki Marin Pokrovac pogiba u automobilskoj nesreći
Svoj prvi album “Razum i bezumlje” Majke izdaju 1990. godine za izdavačku kuću “Search and Enjoy” Aleksandra Dragaša I Ante Čikare. Album u rock krugovima ostavlja kultni status, a s pjesmama “Svaku noć i svaki dan” (ljubavno anti-ljubavne pjesme), “Lutak iskrivljenog lica” (paranoično uzavrele stvari) i “Putujem” (pjesme koja opisuje otuđenost i neshvaćenost male sredine).
Tri godine kasnije, za izdavačku kuću T.R.I.P. (podlabel Croatia Recordsa), i uz produkcijsku pomoć Denisa Mujadžića Denykena, Majke izdaju svoj drugi album, “Razdor” u postavi Bare, Zoran Čalić (gitara) , Korozija (bubanj) i Jurica Nižić (bas). U konstantno kvalitetnom albumu ipak se par pjesama izdvaja: himnička “Budi ponosan”, blues balada “Mršavi pas” i Baretova kreativna eksplozija u pjesmi “Krvarim od dosade” (pjesma za koju je snimljen i prvi spot benda). Cijeli album odiše bezizlaznošću, uzaludan pokušaj pronalaska svjetla na kraju tunela i iscrpljenoj, naizgled mrtvoj ljubavi(koja je i.takva jedini spas).
U sastavu Bare (vokal), Korozija (bubnjevi), Dujma (ritam gitara), Kilmister (bas gitara), Zoki (solo gitara) Majke 1994. snimaju treći album “Milost” za izdavačku grupu “Heroina Nova”. Bend ostaje na kvaliteti prijašnjih albuma, ali gubi onu underground oštricu ocrtanu na prva dva albuma. Za album je snimljen spot za pjesmu “Ja sam budućnost” (pjesmu o krajnjoj slobodi), dok pjesme “Mala ima sliku” (čista Baretova ljubavna pjesma s specifičnim rukopisom) “Rođen u blatu” (izražava otuđenost) održavaju spoj rocka i bola, dok naslovna “Milost” zaziva više sile u pomoć. Na albumu je izašla I pjesma “Zauvijek”, koja je doživjela svoju prvu snimku 6 godina prije, na tzv. “nultom albumu” Majki kod Zdenka Franjića.
Godina koja napokon stavlja Majke na dio hrvatskog rock’n’roll mainstreama je 1996. Te godine Majke izdaju svoj najpopularniji album “Vrijeme da se krene” u Denykenovoj produkciji, a za izdavačku kuću Jabukaton, u postavi: Bare (vokal), Zoki (gitara), Kilmister (bas), Kruno (gitara) i Čaka (bubnjevi). Snimljena su tri spota: za pjesmu “Mene ne zanima”, “Odvedi me” i “A ti još plačeš”. Album je možda fuzija Baretovog novonastalog bluesa (nedavna smrt supruge istaknuta u pjesmi “Baretov blues”) i ljubavnog bijesa (posebno u “A ti još plačeš”), ali Majke stvaraju i himničke rock stvari (naslovna “Vrijeme da se krene”, kaotična “Izazivajmo nerede”).
Uz podlogu prethodnog studijskog albuma, Majke izdaju live album “Život uživo” sa koncerta iz Doma sportova 27.4. 1997. Te godine se Majke ovjekovječuju kao live bend i na poznatim “Fiju Briju” koncertima i dokazuju da je bolna blues i rock istina prenosiva i na više tisuća ljudi.
Godinu kasnije, 1998. godine, uz promjenu bubnjara (umjesto Čake dolazi Tomas) Majke snimaju svoj posljednji studijski album “Put do srca sunca” (album se u početku trebao zvati “Bratstvo”). Album je produkcijski najpotpuniji dotad (Denyken), a sva punoća i varijetet rock zvuka se ističe u dva singla: “Daj mi” (balada o mogućem ljubavnom spasu) i “Grešnik” (Baretova tamna fascinacija grijehom i oprostom, pjesma koja se vraća na prve albume).
Nakon tog albuma Majke se u proljeće 2000. raspadaju, da bi se ponovno okupile 7 godina kasnije, nakon dva Baretova solo albuma, sa vrhunskom live izvedbom u zagrebačkoj Tvornici kulture. Godinu nakon toga izdaju i odlučan live album “Majke unplugged” u kojem Baretov blues fanatizam dolazi do izražaja. Nedgo nakon toga izlazi i najavni singl “Život je osjećaj” za novi album koji još nije ugledao svjetlo dana.
Majke kao bend nikada nisu bili pretenciozni, oni kult zbog toga što jesu. Čisti u svom prljavom svijetu, magični u truleži bola i raspada. Svojim stihovima i uz pomoć glazbeno potkovanog benda Bare otvara Pandorinu kutiju iz koje izlazi sav mrak, zlo, manična otuđenost, te sve ostale Scile i Haribde koje mogu zadesiti pojedinca, ali nam ipak čuva (pa makar i zrnce) ono što ostaje u mističnoj kutiji – nadu koja spašava i u bezumlju, u izgubljenom snu…