karizmatizam

Draga djeco!

Želim vam zahvaliti od srca na vašim korizmenim
odricanjima. Želim vas potaknuti da otvorena srca
i nadalje živite post. Postom i odricanjem, dječice,
bit ćete jači u vjeri. U Bogu ćete naći pravi mir,
preko svakodnevne molitve. Ja sam s vama i nisam
umorna. Želim vas sve povesti sa sobom u raj, zato se
svakodnevno odlučite za svetost.
Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!


(25. ožujka 2007.)



Za prvu Crkvu uskrsno vrijeme
bilo je središte crkvene godine.
Kršćani su pedeset dana slavili
Gospodinovo uskrsnuće. Mnogi
kršćani danas su izgubili osjećaj
za tajnu uskrsnog vremena. Za
prvu Crkvu proljeće je bilo znak
povezan s uskrsnućem Isusa
Krista, u kojem se sve stvorenje
obnavlja i budi, u svemu se
pokreće novi proces života.
Nastaje vrijeme ljubavi.

Židovi su svojim blagdanom Pashe
zamijenili kanaanski blagdan proljeća
i dali mu drugi smisao. Kršćani
su u tajni Uskrsa prepoznali pravo proljeće:
Život je jači od smrti. Hladni grob
preobražava se u procvjetali vrt. Okovi
koji nam priječe živjeti, okovi zatvorenosti,
tame i hladnoće, raskidaju se. Po
uskrsnuću u sebi smijemo otkrivati novu
životnost u tijelu i duši. Kao i mogućnosti
koje su nam darovane da koračajući
svojim životnim putem iskusimo prostranstva
i slobodu, ustajući iz sna iluzija
i otvarajući se istini. Istini o nama samima
i novosti života koju nam Uskrsli donosi.

Put u život

U korizmenom vremenu meditirali smo
Isusov put trpljenja i muke, gledajući i svoje
vlastito trpljenje i svoje rane. A u uskrslom
vremenu okrećemo se životu koji želi
procvasti u našim ranama. Upravo danas,
kad mnogi od nas neprestance kopaju po
starim ranama ne dopuštajući im da zacijele,
Isus nas zove na put uskrisavanja. Taj
put nas uči da je život jači od svih ranjivosti
i blokada. Put uskrsnuća - terapijski je
put. To je uvježbavanje za život. Put uskrsnuća
polazi od života koji u nama želi procvasti,
od naših mogućnosti i sposobnosti,
od onog što Bog želi iz nas izmamiti a za
što imamo darovane predispozicije, «životne
sokove», poput onih što struje kroz stabla
dok tjeraju pupove.
Uskrsni događaji i Isusovi susreti isto
su tako terapijski kao i mnoga ozdravljenja
o kojima nas izvješćuju evanđelisti.

S Uskrslim tako možemo koračati kroz životne
ugroženosti, depresije, beznađa, kad
nas zahvate razočaranje i ojađenost - put
s Uskrslim može nam pomoći da ponovno
dođemo u dodir s onim životom koji nadvladava
smrt, koji ustaje iz groba, koji slama
unutarnju ukočenost i vodi nas u prostranstva
i slobodu uskrsnuća. Na osobit
način nam o tome govori evanđelist Luka,
koji je vrsni majstor pripovijedanja, i uskrsne
događaje prikazuje kao put uskrsnuća
apostola, koji u svom djelovanju uvijek
iznova postaju iskusnici uskrsnuća. Time
nam želi pokazati da je i za nas u najrazličitijim
situacijama našega života uskrsnuće
moguće, da se i u nama uvijek mogu
porušiti zidovi naših grobnih tamnica i da
uvijek možemo izići na «novi put» u život.

Žene na grobu

U svim uskrsnim događanjima koja
nam donose evanđelja dolazimo u dodir
sa ženama koje odlaze na grob i susreću
uskrslog Gospodina. Žene postaju
prvim svjedokinjama uskrsnuća. Zašto
baš žene? Neki će šaleći se reći: Jer je
Isus tako bio siguran da će se vijest daleko
čuti… No, znamo da je upravo žena
ta koja ima osjećaj za rađanje i umiranje.
Žene su i pod križem ostale, dok su
se muškarci razbježali. One se ne boje
boli, ne bježe od nje, one je prihvaćaju;
štoviše, žena kroz sve prolazi srcem. Sa
svime se suživljuje. Za ženu koja ljubi
nema nerješivih situacija ni beznadnih
stanja. Ona jednostavno vjeruje u uvijek
pravo rješenje, bori se za njega ljubavlju
i strpljivošću.
I zato su žene mogle biti svjedokinje
novog rađanja, novog života koji ustaje iz
groba. One se ne boje izići u noć, otići na
Isusov grob i pokazati svoje osjećaje žalosti
zbog njegova sramotnog smaknuća. I
upravo zato smiju doživjeti uskrsnuće i susresti
Uskrslog Gospodina.
Tek kad se usudim bez straha izići u
svoju noć, ma koliko tamna i zastrašujuća
bila, tek kad se odvažim ući u svoju mračnu
nutrinu, priznati i pokazati svoje osjećaje
onakvim kakvi jesu, ja mogu doći u
dodir s Uskrslim. Mogu doći u dodir s novinom
života u sebi samoj, životom kojim
me Bog sam dodiruje i vodi u mojoj svakodnevici.
Ali ako stalno bježim, ako se krijem
iza ne znam kakvih «zidova, zasuna ili
vrata…» koje sam sama stvorila ili su mi
ih drugi nametnuli, kako će mi biti moguće
iskusiti novost života koju donosi uskrsno
otajstvo. Ako se ne bojim dodirnuti prazan
grob, moći ću dodirnuti i Uskrsloga i u njemu
dotaknuti život koji pobjeđuje smrt.

Prepoznavanje i poslanje

Žene su te koje imaju zdrav osjećaj za
ono što bi život u nama mogao probuditi.
Žene imaju unutarnju «slutnju srca» u
čijim tihim poticajima doživljavaju uskrsnuće.
Ponirati u duboku poruku pouskrsnih
tekstova, znači dopustiti sebi uvlačenje
u bitno; zapravo u mogućnost vlastitog
uskrisavanja i to u našoj ljudskoj svakodnevici
onakvoj kakva jest. U Ivanovu evanđeoskom
izvješću o susretu Marije Magdalene
s Uskrslim govori se kako su anđeli
koje je Marija vidjela najprije bili iznenađeni
što u tako radostan dan netko lije suze,
pa je pitaju: «Ženo, zašto plačeš?». Marija
je bila toliko zaokupljena onim kojeg nema
da nije ni primijetila da se anđeo njoj obraća.
I nama se tako često dogodi u životu
da od zaokupljenosti nekim ili nečim koga
nema ne možemo čuti onog koji jest. Marija
je dalje pretraživala vrt i nije više obraćala
pozornost na anđela. Ugledala je nekog
čovjeka i pretpostavila da je vrtlar. A
što bi drugo i mogla. Nije pogriješila. Isus
jest vrtlar u vrtu novog stvaranja. No, potresena
svojim osjećajima, ona ga ne prepoznaje.
Ovo je karakteristično za objave
poslije uskrsnuća - neprepoznavanje.
Tek na izgovaranje njezina imena Marija
spoznaje - On je. Isus. Nitko drugi nije
na taj način izgovarao njezino ime. I toga
časa ga čitavim svojim bićem prepozna i
shvati - uskrsnuo je! U Svetome pismu pozvati
nekog ili nešto po imenu značilo je
poistovjetiti osobu ili stvar s imenom. Pozvavši
Mariju po imenu, Isus pokazuje da
mu je poznato sve o njezinu životu i da je
potpuno prihvaća onakvu kakva jest. To je
trenutak u kojem Marija shvaća koliko ju
je Isus ljubio. A to je ujedno i prvi korak
njezine preobrazbe. Ona je iskustveno upila
milost Uskrsa i sada može ići i učenicima
navijestiti radosnu vijest, svjedočeći za
Ljubav kojom je bila dotaknuta. Uskrsli i
svakoga od nas zove našim imenom i šalje
nas iz vrta.