karizmatizam

Ova temeljna pretvorba nasilja u ljubav, smrti u život od Posljednje večere
povlači za sobom sve daljnje pretvorbe. Kruh i vino postaju Njegovo tijelo i
Njegova krv. Ali, na ovome se mjestu pretvorba ne smije zaustaviti, nego
upravo tu mora zaista početi. Tijelo i Krv Isusa Krista darovani su nam kako
bismo mi bili preobraženi. Mi sami moramo postati tijelo Kristovo, krvlju
pomiješani s Njime. Svi mi blagujemo od jednoga kruha. To, pak, znači:
mi međusobno postajemo jedno. Klanjanje je već sjedinjenje. Bog više
nije tek nasuprot nas, netko posve drugi. On je u nama samima i mi u njemu.
Njegova dinamika prožima nas te po nama želi zahvatiti druge i čitav svijet kako
bi njegova ljubav zaista postala vladajuća mjera svijeta. Mislim da taj novi korak,
koji nam je darovala Posljednja večera, lijepo naznačuje razliku između grčke i
latinske riječi »poklonstvo«. Grčka riječ glasi proskynesis. To znači gestu prostracije,
priznavanje Boga našim istinskim mjerilom čije upute slijedimo.
To znači da sloboda ne znači nauživati se i držati se neovisnima, nego se ravnati po mjeri istine
i dobra te tako sam postati istinit i dobar. Ta gesta je nužna, sve ako joj se naša čežnja za
slobodom i suprotstavlja. Njoj se, međutim, možemo posve posvetiti tek na drugome stupnju
koji otvara Posljednja večera. Latinska riječ za poklonstvo glasi: ad-oratio  dodir usta o usta,
poljubac, zagrljaj i, u konačnici, ljubav. Od padanja ničice nastaje jedinstvo jer je onaj pred kime
se prostiremo Ljubav. Tako poklonstvo postaje smisleno jer nas ne podlaže nečemu stranom,
nego nas oslobađa za ono što je najintimnije u nama samima. (…)

Često smo toliko pritisnuti, razumljivo pritisnuti, neizmjernim društvenim potrebama svijeta,
svim organizacijskim i strukturalnim problemima, da se klanjanje može staviti na stranu kao
nešto što se može obaviti kasnije. Otac Delp je jednom izjavio da ništa nije važnije od klanjanja.
To je rekao u kontekstu svojega vremena kada je bilo očito kako je ukinuto klanjanje uništavalo
čovjeka. Ipak, u našemu novom kontekstu izgubljeno klanjanje, a onda i izgubljeno lice

ljudskoga dostojanstva od nas ponovno traži da shvatimo prvenstvo klanjanja te da učinimo mlade,
sami sebe i svoje zajednice svjesnima da se ne radi o luksuzu našega smetena vremena koje
kao da si ga ne može priuštiti, nego o prioritetu. Gdje više nema klanjanja, gdje se na prvome
mjestu ne iskazuje čast Bogu, ni ljudske stvarnosti ne mogu napredovati. Moramo, dakle,
nastojati Kristovo lice, lice Boga živoga učiniti vidljivim tako da, kao u slučaju mudracâ, spontano
padnemo ničice i klanjamo mu se.

Benedikt XVI., Božja revolucija