karizmatizam

...Isus...Isus...Isus...


Božja Riječ toliko je otajstvena, značajna i duboka da je teško o njoj govoriti pogotovo nakon što se čitaju o ovakvim temama reci genija poput Ivana od Križa ili Benedikta XVI. Papa u knjizi duhovnih vježbi koje je održao 1983. godine «Hod prema Uskrsu» dotiče na dosada neviđeno dubok način središnje teme koje su ovdje ponuđene i koje razmatramo posebno u Velikom tjednu.
Nama ostalima ostaje u odnosu na ovakve orijaše teološke i duhovne misli samo mucanje. Bog preko Jeremije u prvom čitanju govori o novom savezu kojeg će staviti u naše duše i naša srca.
Zašto se tako malo toga zakona Božjeg načina života vidi u nama katolicima?
Otajstvo nevjernog srca i nespremnosti da se uistinu slijedi Isusov teški put ovdje se dotiču na rubu tame u koju prodire samo srce, samo Ljubav. Odgovor daje već psalam vapijući Bogu da nam stvori čisto srce i duh postojan! Tko još razmišlja kako se postojanost i čistoća ne mogu ostvariti dok ovakve filmove i knjige konzumiramo, dok ovakve razgovore vodimo, dok «nepodnošljivom lakoćom» opravdavamo svaki svoj grijeh za razliku od psalmiste Davida koji se kaje i odriče ga se spreman na promjenu koju će Bog unijeti u njegov život.
Potrebno je da u mom molitvenom životu budu vapaji i suze po uzoru na Krista kako nas podsjeća u drugom čitanju poslanica Hebrejima. «Slaveći euharistiju držimo pogled čvrsto na krvi Kristovoj» (Hod prema Uskrsu,str.169) Evanđelje vraća u središte temu teškog Božjeg puta. Tko želi umrijeti sebi? Tko želi ubiti svoj ego, završiti na križu, oplijeniti se, odreći svega čime nadmašuje bližnjega kao što je to učinio naš Bog, Brat, Učitelj i Gospodin?
Toliko je zahtjev evanđelja težak da ga ublažujemo, zanemarujemo, ignoriramo, prešućujemo.
Ova meditacija dotiče zlo naših trulih i nedopuštenih kompromisa:

I STRAH OD RIZIKA JE NEKA VRSTA NEMOĆI

Bio je nerazborit, govorit će oni.
Trebao je ostati na miru.
Vrč ide na vodu dok se ne razbije…
Htio je provesti svoje, kud puklo da puklo.
I sad je dobio po glavi. Pravo smo mi govorili.

Bože moj, Bože moj, ma gdje bili,
oni će uvijek isto ponavljati.

Kad se netko odvaži na nešto, nemojte govoriti:
On je neoprezan, oholica.
Recite radije: možda nije mogao drugačije?
Možda nije znao zakopati talente?

Vi, razboriti ljudi, kolika je vaša zasluga što ste razboriti,
kad vam život prolazi u sjedenju s vama sličnima.
Komentirajući razboritost naroda,
domišljajući se u ime milosrđa, u ime ljubavi,
kako da učinite neopasnim sablažnjivi križ
na kojem je umro On, poput roba, poput zločinca.

Vi, meka srca, istina vas peče.
Kako dovitljivo izmišljate riječi što umiruju,
vi, spavači, skrivači blaga.
Malo ovog, malo onog. Malo peršina, malo soli, malo papra.
Poslužite mlako. Ne izazivajte skandal.
Neka sve ostane među nama.
Prstima uprite u one koji se pod mecima probijaju naprijed.

Klevećete one koji posrću, koji padaju.
Ako su pokriveni prašinom i blatom,
to je zato jer su koračali neutrtim putovima.
Ako su ranjeni i iskidani,
to je zato jer su išli kroz prašumu.
Vi, pismoznanci i veliki učitelji,
vi ste krstarili samo javnim putovima, kojima svi prolaze,
na kojima se suši i umire zrno Sijača.
Vi ćete sačuvati svoj život.
Ostarit ćete u miru i počastima.
Vama će pripasti meki naslonjači i medalje
što ih svijet čuva za one koji mu služe.
Ali Otac će s najviše planine sići u susret
“izgubljenoj svojoj djeci”.

Jean Sulivan

Isus je potresen. (Nosi naš jaram - Hod prema Uskrsu, str 1) Bit će da Sotona šapće: «Jesi lud? Za koga ideš na križ? Koliko će te puta zatajiti, prezreti, osramotiti kroz povijest? Budi miran, stoj doma...Zar ne vidiš kakvo je danas vrijeme?»

Svladali smo mimikriju i pretvaranje do savršenstva. Sve gutamo, primamo, prihvaćamo, odričemo se svog kršćanskog identiteta olako poput bižuterije, nesvjesni da se radi o biserima. Nijedna pjesma nije nam toliko prosta, nijedan film dovoljno prljav, nijedna knjiga dovoljno bezdušna da bi smo rekli – u ime toga što smo Kristovi ne želimo (za početak) to unijeti u svoj život. (Ne može biti stabilnosti ako mi od našega prebivanja kod Boga ne učinimo središte svoga života - Hod prema Uskrsu, str 206). Dolazi sud ovom svijetu. Mi smo pozvani biti u njemu ali ne dijeliti njegove «vrijednosti». (Treba se vratiti svojim izvornim temeljima - Hod prema Uskrsu, str 120)
Inače, sud svijetu biti će sud nama. (Samo Božja dobrota i Božja snaga mogu graditi Božje kraljevstvo - Hod prema Uskrsu, str 25)
Molimo za vjeru veliku kao zrno gorušičino. Ona nam je nedostižna. (Otvori meni i propovijedaj me! -Hod prema Uskrsu, str 134)


Zvonimir Badurina Dudić