Trep- trep!

Evo me...
Polako se budim iz ruznog sna i postajem svjesna da ni Zemlja ni vrijeme nisu stali...
Prije ili kasnije moras krenuti dalje...

Njemu je pruzena nova prilika...
Za jedan drugaciji zivot od onog na koji je navikao, ali ipak za ZIVOT...
Nadam se da ce se nauciti nositi sa promjenama i pronaci smisao u svemu sto ga okruzuje...

Sto se mene tice, ja sam jednostavo ZAHVALNA.
Na ljepoti trenutaka koje provodim kao zdrava, mlada zena.
Na suncu koje osjecam na kozi.
Na boji neba koju mogu vidjeti.
Na zvuku valova koje mogu cuti.
Na mojoj seki.
Na mami.
Na tati.

Zahvalna sam na sreci.
Jer sreca je zivjeti i moci osjecati.


Čovječe, pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe
prođe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastaj'o od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah,
prijeđi sav u zvijezde!

Ispricavam se svima sto me nema u posljednje vrijeme kod Vas, ali situacija je stvarno grozna i uzasno sam zalosna, tako da nemam volje za nista.
Zadnje informacije su da mu zivot vise nije u opasnosti, ali amputirana mu je jedna noga, a druga je kako se cini, oduzeta.
Tesko je i nadam se da imate razumijevanja za moje odsutstvo. Tu sam, citam Vas, ali uistinu nemam snage ni zelje za posebo komentirati.

Ljudi, budite sretni i zahvalni na zivotu i zdravlju, veselite se svakom novom danu u kojem se probudite kao normalan, zdrav covjek.

Bili smo susjedi...
Zajedno smo odrasli...
Upisali osnovnu skolu...
Bio je prvi decko koji me u zivotu zaslatao...
U 6. razredu.
I za to dobio pljusku.
Na ekskurziji smo zajedno zapalili prvu cigaretu.
Meki Filter 160.
Nakon osnovne krenuli zajedno u gimnaziju...
Zajedno ucili...
Zajedno izlazili, pili i lomili...
Imali isto drustvo...
Prosli zajedno maturalne zabave, zaljubljivanja i prijemne ispite...
Izabrali isti fakultet i ponovno sjedili zajedno u klupi...
Putevi su se na kraju razisli, viđali smo se tek povremeno, po gradu, u prolazu...
Uvijek je bio nasmijan, prekrasan, sportas, pun elana i zivota...
Jedinac, rastavljeni roditelji, odrastao je sam sa mamom...

Prije tri dana je nastadao u saobracajnoj...
U komi je, lijecnici mu se bore za zivot...
Na zalost, situacija ide na gore i cini se da nece prezivjeti...

Ne znam kako da opisem osjecaje koje trenutno prozivljavam.
Necu ni pokusavati...
Samo cu se zagledati visoko gore prema nebu i Nekoga ili Nesto zamoliti:
«Molim Te, molim Te, budi velik i spasi jedan mlad zivot koji toliko toga dobroga ima za dati ovom svijetu...»

Bila sam jucer na Bledu…
Sjedila pored jezera s Njim i prijateljima…
Sunce se probijalo kroz granje i milovalo mi lice…
Zrak je mirisao na toplo poslijepodne, travu i jorgovane…
Plavo nebo...
Zeleno drvece...
Odraz malog, bijelog oblaka u vodi...
Smijala sam se…
On me grlio…
Pjevusili smo “Leb i sol”…

Cukni vo drvo,
Vistina e,
Nadvor e prolet
Zivi sme...
Cukni vo drvo,
Cukni tri pati,
Zajedno da sme
Jas i ti...

01. Sijecanj, Neke Godine Gospodnje...
Hladna, bistra vecer...
Zvijezde na praskom nebu...
Miris zime, pecenih kobasica i kestena...
Odsjaj tisucu i jedne lampice na velikom boru...
Lampinjoni...

Strani ljudi koji su izgledali tako bliski, izgubljeni u nekim svojim malim svemirima...

Mi...
Mlade...
Lijepe...
Sretne...
Lude...
Svoje...

Promrzlih ruku i toplih srca krocile smo u klub...
«Apsint.»
«I za mene jedan.»
Nakon toga đir, svaka sa svojom pivom u rukama...
Guzva...
Glasna muzika...

U sarenilu lica, njegove oci...
Iskricave, vesele...
Sekundu predug pogled i smijesak...

Davor je bio djecak koji me te noci ljubio...
S kojim sam plesala...
Koji mi je pricao o Zadru, od kuda su mu roditelji...
I o Svicarskoj, gdje je on rođen i gdje zivi...
Pricao mi je o sportu kojim se bavi...
Ja sam njemu pricala o svemu pomalo...

Davor je bio djecak cije su usne imale okus metvice i vina...
Djecak koji je mirisao na sve strane gradove...
Djecak koji je zracio kao Sjever, Jug, Istok i Zapad...
Djecak ciji su osmijesi kupovali svijet...

Setali smo zagrljeni praskim ulicama, tog 01.Sijecnja, Neke Godine Gospodnje...
Preko Karlova mosta...
Dugo, pored Vltave...
Noc u njegovom zagrljaju vise nije bila hladna...
Bila je samo carobna...
Jedna od onih noci kada sve poprima blag oblik iluzije...

Na kraju nije bilo teskih rijeci...
Nije bilo suza...
Ni velikih obecanja...
Samo me dugo ljubio u kosu...

Znali smo, necemo se nikada vise vidjeti...
Nismo djeca, ipak ne vjerujemo u iluzije, ma koliko one opojne bile...


Davor ce zauvijek ostati onaj djecak iskricavih ociju i najtoplijeg zagrljaja, kojeg sam voljela samo te jedne, hladne, zimske noci na ulicama dalekog, prekrasnog grada...

Sjela sam u auto, spustila rucnu, ubacila u brzinu i dodala gas...
Sunce se probijalo kroz oblake i bljestalo mi u oci...
Otvorila sam prozor i udisala miris kise koja je netom prestala...
Promatrala puste, mokre ulice...
Osluskivala tisinu nedjeljnog popodneva i tek poneki, udaljeni zvuk...
Sa CD-a je trestalo:

Sjecate se onog perioda Korizme kad sam bila u onoj “cednoj, finoj, pametnoj”, tocnije “Boze, molim Te, postedi me ciroze” fazi, pa se odrekoh alkohola?

Sjecate?

E, pa proslo me.

Jucer, oko 6 popodne…



Jucer oko 8 navecer…





Jucer oko 9 navecer…



Zalijevan sa…



Puno kasnije…



Jutros, oko 7 ujutro…
Buđenje…













Nije pomoglo…
I dalje se osjecam…



Zelim krevet…

A Vama lijep vikend…

Zzzzzzzzzzzzzzzz…. Zvonce spava….