Vruce je...
Radim...
Kupam se... U toplesu...
Jedem sladoled... Tiramisu...
Sjedim po terasama lokalnih i manje lokalnih kafana...
Pijem hladnu pivu i limunadu...
Vikendom vodku... S limunom i ledom...
Nosim bijelo, crno, crveno, rozo, zeleno, krem...
Sminkam se... Parfemom i mlijekom za tijelo...
Znojim se za vrijeme sexa...
Uzivam...

Vazem... Jos uvijek...

Utorak, 23:00. Zvoni mobitel.
ON: "Di si?"
JA: "Kuci."
ON: "Sta radis?"
JA: "Nista, lezim..."
ON: "Ajde, obuci se malo toplije i izlazi pred kucu."
JA: "????? ok, evo me... ?????"

U ponoc sam bila na vrhu Ucke, pila crni bambus, pusila odlican shit i uzivala...

I kada me vino potpomognuto dimom vec lagano opilo zagledala sam se u svoj grad...
Sa planine visoke 1400 m, ciji obronci dosezu gotovo do samog mora, izgledao mi je nekako nestvarno, bajkovito... Kao morska princeza...
I shvatila sam koliko volim ovaj "zaselak" u kojem sam rođena...

Volim svaku njegovu ulicu, svaki park, Korzo, svoju staru skolu, one velike dizalice u luci, prljavu i pretrpanu rivu, nas lijepi gradski sat, svaku gradsku sminkericu i lokalnog frajera, svaki kvart, onog barbu koji svira harmoniku i babu koja zica kunu, njegovo sivilo u bojama, maskenbal i sve maskare koje po njemu secu svaki dan...
Svaki kutak odise nekom uspomenom...
U ovom gradu sam odrasla, na njegovim plazama sam proplivala, u njegovom parku sam pala sa ljuljacke i zaradila mali oziljak na usnici koji i danas nosim, na njegovim ulicama setala sa svojim curama kao tek propupali cvijet i snimala zgodne decke, u njegovim bircevima popila prvu kavu, u gimnaziji se prvi put zaljubila ludo i beznadno, na Kontu dobila prvu pusu, u Palachu zavoljela rock i pivu, u Gunsima se prvi put napila i povracala, na Preluci pojela prvi bon i dozivjela spicu, izgubila nevinost na Pecinama, uz sum mora i pod nebeskom kupolom, plakala na Kantridi '99. kada smo izgubili prvenstvo, sa Delte sam tisucu puta otisla na put, u neke druge gradove i mjesta i uvijek se vracala...

Mojoj Rijeci...

Sjeti li vas dah ljeta i pjesme uz gitaru,
Kad se djeca ljube i mirise na travu...?

Moja strast su fotografije. Imam kuci desetke ogromnih albuma prepunih slika bitnih, manje bitnih i nebitnih trenutaka. Svaka ta slicica nakon nekog vremena postaje mala crtica covjekove proslosti, svaka me kad ju pogledam vrati u neka prosla vremena, probudi zaboravljene osjecaje, ozivi drage ljude... Opet osjetim miris prvog ljetovanja bez staraca i okus tresanja koje smo On i ja krali i jeli u hodu jedne davne lipanjske veceri... Zbog tih slika se zivo sjecam svoje ljubicaste haljine koju sam nosila one veceri kad sam izgubila nevinost, zelenih ociju zbog kojih sam plakala, Njegovog starog Peugeota na kojem sam ucila voziti, pogleda sa jednog prozora na kojem sam voljela sjediti do kasno u noc, prvog pijanstva, gimnazijskog hodnika, maturske veceri i svih onih derneka na kojima, kada sve utihne ostaje da pjeva samo prava raja...

I zato volim svaku sliku skrivenu u svojim ladicama...
Bila ona uspomena na bitan, manje bitan ili nebitan trenutak...
Jer svi ti trenutci cine veliku slagalicu zvanu MOJ ZIVOT...


Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio,
nošen srećom i zlom.

I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

Jednom za uvek...

Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?

Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?

I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele...
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele...

Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar.

I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.

I vidiš već sam tu, na pola puta...

Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače...

I vidiš već sam tu, na pola puta...

U petak sam bila na party-u. Nakon pun kurac vremena... Isplesala sam se... Mjuza je bila dobra, brza... Bilo je brdo stare ekipe i jos vise nekih novih klinaca... Speed je bio zestok... I exovi...

Jos uvijek volim onaj ludi feeling kad bon pocne dizati... Onu toplinu u nogama, nervozu u trbuhu, iscekivanje... Obozavam spicu. Sve je lijepo, boje su razlivene, fluorescentne, kuzis sve i svi kuze tebe...
A onda je svanulo... Pustilo me... Ne volim vise feeling kad bon pocne spustati... Onaj osjecaj depre, zbunjenosti... Zoru sive boje... Insomniu...

Nisam otisla na after...
Prvi put u zivotu...

Nisam valjda ostarila???

Udajem se...
Hodam prema oltaru...
Gusim se...
Ne mogu ja to...
Necu...
NE ZELIM!!!


Zvoni sat...
Buđenje...
Panika...
Shvacam da ipak lezim u SVOM krevetu...
OLAKSANJE...

Perem zube i smijesim se SPUSTENOJ dasci na WC-u...

Danas sam bas imala namjeru napisati neki "pametan" postic, ali gadno se sinoc napih, glava me rastura, zeludac ubija, okice mi se sklapaju, tako da to ostavljam za neka bolja vremena... Bila sam kod Marka... Obozavam njegov stari stan i veliki balkon... Bilo nam je lijepo... Poznato, toplo...

Lunjo, moj stari kofer opet mirise na sive ceste,
a tvoja soba na mandarine i przen kesten...
I toplo je tu, tu ispod tvog krova,
o, dobro je tu, u zamku iz snova...

Lunjo, sad cu ti reci i vise nikom i vise nikad:
Svatko je od nas ponekom slican, al' ti si unikat...
Procitas me, znam, od slova do slova,
precutis to, znam, k'o pametna sova...

Ti uvek znas najbolji nacin,
s tobom lako stizem na tron,
ti si ta nit, taj retki zacin
koji daje poseban ton...

Ti si mali carobnjak koji donosi spas,
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek zure bez nas...

Lunjo, ako me traze, ti slazi da sam odavno mrtva,
spusti roletne i navij sat na sredu, cetvrtak...
A napolju mraz i magla i zima,
a napolju mrak, al' ovde sve stima,
od kad tebe imam...

Ti uvek znas najlepse reci,
ti cak i cutis vise od svih...
Ti imas smeh koji sve leci,
ti od psovke nacinis stih...

Jubin....
Zvone