Ratnik svjetlosti
31.01.2006., utorak
BAS SUPER
|
Proteklih par dana proslo je u cudnom raspolozenju. Mislim da se radi o laganom zasicenju. Vec preko mjesec dana nista novo se ne desava. Valjda nismo nauceni na to. Na sljaci i nije lose. Od Ernanda sam dobio detaljne upute kako na najefikasniji nacin poseviti Buru ili nekog drugog papkara. U pekari sam uveo lagani red. U par navrata sam radnicima odlucio pomoci i spalio se na visokoj peci do kostiju. Nije bad, oziljci su tu da me podsjete na ratne pobijede… Kako ovo zvuci? Mozda da promijenim naziv bloga? Na primjer “Ratnik pekare”! Stranka gazde Arapa koja se zalaze za izgon ilegalnih stranaca sa otoka ponovno pobijedila, ali valjda niti tu ne bi trebalo biti problema. Od pedesetak radnika pet ih je legalno, a sto se tice stranaca pa i gazda je Arap ako ne misli da je Arabija do Venezuele… Mislim da nam fali normalnih sadrzaja . Vec dosta vremena ne meditiramo, ne treniramo, nista party, malo normalnih ljudi oko nas… U biti, jako malo normalnih ljudi oko nas. Da se razbije monotonija Draga jucer s klincima odlucila na more gdje nalete na “drkosa” i to s…hehehehe…kolikim!!! I naravno opet su u pitanju neke zivotinje… Da ne teglim dalje posto moram na posao na +500 stupnjeva jer mi riknula klima u kancelariji. Evo kako smo proteklih par dana izgledali JA I MOJA DRAGA |
21.01.2006., subota
"BURA"
|
Proslo je dvije noci od posljednje konverzacije mene i Ernanda. Razlog zasto post pisem sada a ne noc prije je schok od kojeg jos uvijek nisam dosao k sebi. Dakle, Ernando je moj nocni kolega, profesionalni pekar, Colombijac, star 30 god, ozenjen i klincem od 6 godina. Kaze Ernando da mu je to jedino dijete u koje je siguran da je njegovo, u ostale nije siguran da su njegovi posto to samo tvrde njihove majke, a on ne zeli da vjeruje bas svakom... Od samog starta mi je bio simpatican zbog svoje velike glave, enormnog trbuha, velikih ruku i bez guzice. Predvidivost i losa gluma dok laze daju mi osjecaj mirnoce. Ne moze me zajebati niti da se potrudi. Prije dvije noci zapoceli smo opet, po tko zna koji hiljaditi put temu; zene, sex, muzika, njegova prelokavanja od alkohola, itd, itd... Medutim ovaj put s medu dodatkom - prva sexualna iskustva. Kontam, slagati ce mi da je povalio Naomi Cambel kad je bio mali ili bar neku njenu susjedu. Kada ono, on uopce nije posexao ljudsko bice! Znaci blogeri, ovaj tip mi hladno isprica kako je tradicija u Colombiji takva da kada mladi covjek (13 god. pa nadalje), dobije prvi poriv na sex, pa kako bi valjda brze bolje stekao viziju tog cina, to obavi najcesce s "burom". Bura bi bila kopija izmedu konja i mule, ali niti konj niti mula nisu na odmet... Kako nakon toga vise nisam bio sposoban brojati kruh, vrece brasna ili miseve, zamolio sam svog nocnog kolegu da mi bolje objasni to iskustvo. Kroz noc covjek mi u detalje objasni koje bure su najbolje, kako ih treba tretirati kako bi imale lijepu kozu i napetu guzu... kako ih treba dodirivati da se ne bi desilo da ti kopitom izbiju organe... Slusao sam o njegovim prijateljima koji znaju penisom ubiti kokosku ili borbama do krvi ukoliko bi se u sumi naletilo na neku buru bez vlasnika...O najboljim tj. najprakticnijim pozama, o gradicu poznatom po dobrim burama... Pita me: "Znas onim burama s velikim i cvrstim guzama, nagnutom glavom lagano na dolje,...?" Odgovorih mu da ne znam i da nisam vidio buru niti na slici a kamoli s guza. Nisam znao da li da se smijem ili da se ljutim. Jako sam se zbunio. Znao sam da postoje nastranosti, ali ne i tradicijonalne nastranosti ovog tipa. Ma..., lako vama. Vi se smijete, a ja nocas opet radim s Ernandom. Sunchi blogeri ma gdje god bili! Ps: Citam u novinama: frajer dobio 6 mjeseci zatvora zbog toga sto je opcio sa svojim psom. Ne pise da li je i pas dobio kakvu odstetu, samo pise da ce se branioc zaliti sudu. ;) |
17.01.2006., utorak
OPTIMIZAM
|
Kaze Lonelymaura da sam najoptimisticniji covjek na svijetu. Ali, dragi Popizditis, kada bi to bila istina zvali bi me Buda, a ne krusni manager! Mada kontam da ni Buda (vec kada sam ga spomenuo kao jednog od mnogih velikana proslosti), nije mogao biti ischilliran 24h dnevno. Valjda bi i On opsovao kada bi glavom pogodio u donji kut ormara u kupaoni dok bi se dizao nakon odstopavanja wc-a... Ne znam, mozda i ne bi... Medutim, za bolju kvalitetu zivota nije dovoljan samo optimizam! Nekada je potrebno da covjek promijeni osnovna zivotna uvjerenja i temeljna nacela kako bi shvatio da zivot nije takav kakvim ga mnogo puta vidi. Tu nastaje problem. Prva zapreka preko koje mnogi nikada ne produ. Covjek pri samom zacecu gubi sjecanje na predhodna iskustva i osjecaje i radja se kao "tabula raza". Prazna ploca velikog kapaciteta primanja informacija i velicanstvene moci odabira, spremna na prisjecanje o visoj istini i potvrde sebe kao energije svijesne svog postojanja. Medutim, covjek nije sam. Od samog starta uz nas su roditelji uvjereni u svoju mudrost i nepogrijesivost uceci nas nauceno i mnogo puta ne dajuci nam mogucnost slobodnog odabira. Vjerujem na su mnogi roditelji uvjereni da su dali najbolje sto su mogli jer su i dali najbolje sto su mogli bez obzira sto to nije uvijek imalo najbolji ishod. Strahovi i flustracije koje nosimo jos od djetinjstva cesto nas prate i do naseg zadnjeg zalaska Sunca... Crkva kao organizirana institucija i nas ucitelj, vec tisucljecima nas uci "pravilnom zivotu" stvarajuci nam strah od osvetoljubivog Boga i njegove kazne radi nase nesavrsenosti. U 21. stoljecu smo i vjerojatno ce neki od nas dozivjeti iskrcavanje covjeka na neku od planeta naseg suncevog sistema, a jos uvijek u nekim skolama djecu uce da nausnice nose samo pederi i da goli trbuh vrijeda Boga. Ideologija crkve u primarnoj ideji nije losa posto je vjera ono sto svemu daje smisao, ali gdje je smisao popa u S. Domingu da ne pusti narod u crkvu jer on drzi "privatnu" misu samo za bogate i smisao njegove kandidacije za Papu. Gdje je smisao ratova koji su se vodili i koji ce se voditi u ime Boga? Kojeg Boga? Cijeg Boga? U takvog Boga ne vjerujem. Ostaje nam drustvo, otrovano pogresnim idealima koje nas hladno iskljuci ukoliko ne mislimo isto i ukoliko nema koristi od nas. Drzava koja ne placa ono sto bi trebala platiti vec eventualno plati tvoju likvidaciju ukoliko si trn u guzici. Razmisljanje o egzistencijalnom napretku ne prestaje sve dok te ne pokupi Alzheimer... Strah od monotonije i samoce vjerojatno nam je urodeno. Razocaranost zbog izgubljene ljubavi cesto nam ugradi nepovjerenje u buduca poznanstva. Nesigurnost u odabir uvjetovano primjedbama ljudi koji su nam iz nekog razloga bili vazni, ali kojima nije bilo vazno sta mi mislimo i osjecamo... Sve ovo je realni svijet na koji smo se odlucili ponovnim rodenjem. Medutim, odabir je pao zbog saznanja da postoji jos jedan svijet, paralelni svijet. Individualni svijet svakog od nas. Svijet u kojem je sve moguce. Svijet u kojem nam optimizam moze biti stil zivota. Svijet u kojem ljepotu mozemo vidjeti tamo gdje ju zelimo vidjeti. Svijet u kojem ljubav nije nauceno gradivo vec pokretacka sila koja ce nas odvesti tamo od kuda smo i krenuli. I na kraju dragi blogeri, statisticki gledano svaka druga planeta ima vise prirodnih satelita- Mjeseca, samo zemlja ima jedno. Znamo da je Mjesec nastao sudarom Zemlje i nekog manjeg planeta ili veceg asteroida, kao i sto stvaranje drugih nebeskih tijela traje vjecno... Hocemo li ubrzo imati dva Mjeseca?  Jeste li optimisticni? Sunchi blogeri ma gdje bili! |
10.01.2006., utorak
2006 OVO JE NASA!
 Sijedim u svojoj kancelariji i jako mi je neugodno jer mi iznad glave radi klima pretjerane velicine. Kao da sjedim u frizideru. Kruh koji se radi preko dana u ovoj se prostoriji hladi kako bi se nakon toga stavio u stroj koji ce ga ispiliti i napraviti tost-kruh. Znam sve o proizvodnji kruha! To je kao sto sam znao sve narodne pjesme napamet posto sam dobar period (hvala Bogu prije puno godina), radio na "pevaljkama" i slicnim blesokupljalistima. Nisam plesao niti pjevao, ali od provedenog vremena u toj cirkuskoj atmosveri tu i tamo bih uhvatio sebe kako pjevusim... Sada pak brojim kruh i nastojim da proizvodnja i prodaja produ bez vecih ostecenja po mog gazde Arapa. Radnici Columbijanci, Haicani, Arapi po cistoj inerciji se ne trpe...Trenutne managere boli auspuh sto se desava, a gazda inace politicar i vlasnik drugih objekata umoran od problema, gubitaka, pljacki oruzanih i onih unutarnjih tihih ko prdac- a kao rezultat nista ne funkcijonira i svi nezadovoljni... MIJESEC I POL IZBIVANJA Preselili smo se po 'ko zna koji hiljaditi put u zivotu. Ostali smo na istom otoku ali preselili na drugu stranu- Otrabanda. Otok je toliko mali, tako da smo nosili krevete na ledima ne bi se umorili. Sredili smo gajbu po svom gustu i zakljucili, da se niti u jedno uredenje home-a nismo toliko zalozili kao u ovo. Arap nam dao gajbu sa svim placenim rezijama, besplatnim brzim internetom i satelitom. Kontam, fali samo da ga pitam i auto pa ga necu vise gnjaviti. Job mi je night manager u pekarskom postrojenju! Ovo mi nekako bolje zvuci nego- radim u pekari. Za koji dan, nadam se, dokumentacija bi trebala uci u zavrsnu fazu. I jas jace, Draga bi trebala isto tako zapoceti kao dnevni manager. Sudenje je zapocelo, a jos prije i zavrsilo. Posto smo stranci trebali bi kesirati brdo love da se sve pokrene kao garancija da ne bi pobijegli sa otoka. Ludost, pa cilj nam i je da ne idemo kako bi rijesili problem... Kada se rijese dokumenti kace nas druga pravila igre, sto znaci, borba se nastavlja. Svaka zivotna situacija ostavlja nam pouku ili poruku. Nekada nismo sigurni sta ona predstavlja, da li nam je stvarno trebalo ovo ili ono iskustvo, je li idemo pravim putem,...kojim putem? Misljenja drugih ljudi su svakojaka. Netko kaze:"Ne brini, sve je prolazno..." Netko kaze:"Sve je to zivot..." Netko samo:"jebiga...", i vec u drugoj polovici iste stotinke preusmijeri mozdanu aktivnost na drugo polje. Bit je u nama, ne u drugima. Jasno da okolina utjece na nas direktno ili indirektno. Medutim, mi smo sami kreatori naseg unutarnjeg ili vanjskog svijeta kao i svog perspektivnog videnja zivotne situacije. Koliko puta se raspizdimo i problem vidimo kao golemi kriz koji bi nas svakog trenutka mogao zgnjeciti? Koliko nas puta preplavi ocaj zbog nekog novonastalog problema? Koliko puta je u istoj situaciji stajalo dvoje ljudi, jedan placuci dok se drugi smijao? Ne moramo pobijediti danas kako bi bili apsolutni pobijednici, niti biti lijepi da bi nas netko volio. Ne moramo biti bogati da bi zivjeli vjecno, niti zadati bol kako bi osjetili radost. Moramo samo shvatiti da nista nije prolazno vec samo promjenjivo, i da srecu stvara odluka a ne podrazaj. Kakvu cemo odluko donijeti ovisi o nama. Da li cemo sanjati svoj zivot ili zivjeti svoj san ovisi o nama, mada ne iskljucivo samo o nama. U zivotu cemo naici na individue-demone, koji ce pokusati oteti ono sto je nase, ali nece moci uzeti nas. Naici cemo na one koji ce pokusati iskoristiti nasu ljubav pretvarajuci je u oruzije protiv nas samih, ali tko tu gubi? Svejedno je kamo smo krenuli, bitno je kamo cemo stici. Mada ni to nije toliko bitno posto nam je svima posljednji ukrcaj isti. Ono sto je bitno je osjecaj duse na tom putu kao i nauceno iskustvo. Sunchi blogeri, gdje god bili! |