Marketing
2006 OVO JE NASA!
Sijedim u svojoj kancelariji i jako mi je neugodno jer mi iznad glave radi klima pretjerane velicine.
Kao da sjedim u frizideru.
Kruh koji se radi preko dana u ovoj se prostoriji hladi kako bi se nakon toga stavio u stroj koji ce ga ispiliti i napraviti tost-kruh.
Znam sve o proizvodnji kruha! To je kao sto sam znao sve narodne pjesme napamet posto sam dobar period (hvala Bogu prije puno godina), radio na "pevaljkama" i slicnim blesokupljalistima.
Nisam plesao niti pjevao, ali od provedenog vremena u toj cirkuskoj atmosveri tu i tamo bih uhvatio sebe kako pjevusim...
Sada pak brojim kruh i nastojim da proizvodnja i prodaja produ bez vecih ostecenja po mog gazde Arapa.
Radnici Columbijanci, Haicani, Arapi po cistoj inerciji se ne trpe...Trenutne managere boli auspuh sto se desava, a gazda inace politicar i vlasnik drugih objekata umoran od problema, gubitaka, pljacki oruzanih i onih unutarnjih tihih ko prdac- a kao rezultat nista ne funkcijonira i svi nezadovoljni...
MIJESEC I POL IZBIVANJA
Preselili smo se po 'ko zna koji hiljaditi put u zivotu. Ostali smo na istom otoku ali preselili na drugu stranu- Otrabanda. Otok je toliko mali, tako da smo nosili krevete na ledima ne bi se umorili.
Sredili smo gajbu po svom gustu i zakljucili, da se niti u jedno uredenje home-a nismo toliko zalozili kao u ovo.
Arap nam dao gajbu sa svim placenim rezijama, besplatnim brzim internetom i satelitom. Kontam, fali samo da ga pitam i auto pa ga necu vise gnjaviti.
Job mi je night manager u pekarskom postrojenju! Ovo mi nekako bolje zvuci nego- radim u pekari.
Za koji dan, nadam se, dokumentacija bi trebala uci u zavrsnu fazu. I jas jace, Draga bi trebala isto tako zapoceti kao dnevni manager.
Sudenje je zapocelo, a jos prije i zavrsilo. Posto smo stranci trebali bi kesirati brdo love da se sve pokrene kao garancija da ne bi pobijegli sa otoka.
Ludost, pa cilj nam i je da ne idemo kako bi rijesili problem... Kada se rijese dokumenti kace nas druga pravila igre, sto znaci, borba se nastavlja.
Svaka zivotna situacija ostavlja nam pouku ili poruku.
Nekada nismo sigurni sta ona predstavlja, da li nam je stvarno trebalo ovo ili ono iskustvo, je li idemo pravim putem,...kojim putem?
Misljenja drugih ljudi su svakojaka. Netko kaze:"Ne brini, sve je prolazno..." Netko kaze:"Sve je to zivot..." Netko samo:"jebiga...", i vec u drugoj polovici iste stotinke preusmijeri mozdanu aktivnost na drugo polje.
Bit je u nama, ne u drugima. Jasno da okolina utjece na nas direktno ili indirektno.
Medutim, mi smo sami kreatori naseg unutarnjeg ili vanjskog svijeta kao i svog perspektivnog videnja zivotne situacije.
Koliko puta se raspizdimo i problem vidimo kao golemi kriz koji bi nas svakog trenutka mogao zgnjeciti? Koliko nas puta preplavi ocaj zbog nekog novonastalog problema? Koliko puta je u istoj situaciji stajalo dvoje ljudi, jedan placuci dok se drugi smijao?
Ne moramo pobijediti danas kako bi bili apsolutni pobijednici, niti biti lijepi da bi nas netko volio. Ne moramo biti bogati da bi zivjeli vjecno, niti zadati bol kako bi osjetili radost.
Moramo samo shvatiti da nista nije prolazno vec samo promjenjivo, i da srecu stvara odluka a ne podrazaj.
Kakvu cemo odluko donijeti ovisi o nama. Da li cemo sanjati svoj zivot ili zivjeti svoj san ovisi o nama, mada ne iskljucivo samo o nama.
U zivotu cemo naici na individue-demone, koji ce pokusati oteti ono sto je nase, ali nece moci uzeti nas. Naici cemo na one koji ce pokusati iskoristiti nasu ljubav pretvarajuci je u oruzije protiv nas samih, ali tko tu gubi?
Svejedno je kamo smo krenuli, bitno je kamo cemo stici. Mada ni to nije toliko bitno posto nam je svima posljednji ukrcaj isti.
Ono sto je bitno je osjecaj duse na tom putu kao i nauceno iskustvo.
Sunchi blogeri, gdje god bili!
Post je objavljen 10.01.2006. u 23:57 sati.