Megalomanija, ili nezasitost...
Oduvjek se reklo da se čovjek pokriva koliko mu je deka velika,
ili koliko para toliko muzike. Danas će mi tema posta biti upravo nezasitost.
Imam prijatelja koji je zašao u zrelije godine. Negdje mu je oko 54 godine.
Supruga radnica, ostala bez posla, na birou je do prvih uvjeta za mirovinu.
Sa ovim novim povečanjem, imat će oko 1200 kuna naknade sa biroa.
On je u radnom odnosu, na Državnim je jaslama, i ima oko 5-6 tisuća plaću.
Djeca su mu odrasla, zbrinuta, neovisna o njemu.
On danas razmišlja, kako ući u novi biznis, kako zaraditi na lak naćin, što više novaca,
Pokreče jedan za drugim nekoliko biznisa, i propada.


Kako financijski, tako i zdravstveno. Ja prepoznajem neke simptome na njemu, a kojih nije bilo prije, kad smo se intezivnije družili i susretali.
Neki bi rekli kriza srednjih godina. Može biti, ali nisam siguran.
Kad sam ga upitao koliko bi mu bilo dovoljno dnevno za život bez stresa, samom s njegovom ženom, rekao mi je da bi mu osim režija bilo dovoljno 100 kuna dnevno.
A kolike su ti režije? Pa negdje oko 1500 kuna kaže...
Dobro odbiješ od 7000 tih 1500, i još tri tisuće (za svaki dan u mjesecu 100 kuna), možeš staviti i na stranu 2,500 kuna.A to ti je godišnje ušteda preko 20.000 kuna...
Imaš dovoljno i za registraciju auta, i za ljetovanje..treba li ti još nešto više od toga???
Pa teoretski ne treba, rekao mi je, ali znaš zašto nebih zgrabio više ako mogu...
Vidio sam da je svaki moj razuman argument, neprihvaćen, pa sam završio razgovor, i prepustio sam ga njegovim teškim brigama.
Eto kako ljudi znaju zakomplicirati tamo gdje nebi trebali. Kako sami sebi stvaraju probleme.
Danas sam čuo da je sinoć galamio na ženu, da ga je pola sela čulo, da je polupao prozor, i flašu. Lagano odlazi na dug put, sa kojeg bojim se nema brzog povratka.
Ali moja je savjest mirna. Pokušao sam mu kao prijatelj reći i dokazati neke stvari.Nisam uspio, ali ne predbacujem si ništa.


Drugi je primjer jedan drugi prijatelj, u drugom gradu, koji nema ni blizu materijalnih dobra kao onaj prvi, a koji opet na drugačiji način ispoljava megalomaniju.
On je star 48 godina. Nema djece, nema veliku kuću, ali ima novi auto, ima novi mobitel, jedan od skupljih. Ima novi scooter, i čeka socijalnu pomoć svakog prvog u mjesecu.
Kuća mu više ne zahtjeva hitnu obnovu, već hitno rušenje.
Garaža davno započeta, od kiše, sunca, vjetra i smrzavanja, počela se sama od sebe rušiti.
Sve to nije važno. Važno je da on ima novi auto, kupljen na kredit na ni sam ne znam koji način, da ima novi mobitel, sa milion piksela, muzike, i koječega već ne, da se voza po cijele dane uokolo, a ženica mu skromna svako jutro ide na posao, u neku firmicu pred stečajem za neku sitnu plaću...On ne radi, to nisam ni spominjao, shvatili ste sami zar ne...?
On koji nema u cijelom životu ni dvije godine radnog staža, i koji zapravo živi od tuđe muke, na sebi ni najmanje ne štedi....
I on viče na svoju ženu i zna razbiti ponekad prozor...
To se zove bahatost....a njemu nisam želio ništa predbaciti, niti mu spočitavati, i opet si nemam što predbaciti.
Sinoć sam opet s Goranom (Hajdukovac) gledao utakmicu, i popio sam mu živce.
Mi se znamo družiti i šaliti na tu temu, jer smo prijatelji.


A ovih dana sam skladao jednu divnu ljubavnu pjesmu.
Još nisam odlučio na kojem instrumentu bih je prezentirao, pa zato odluku
prepuštam vama dragi prijatelji blogovci...
Evo pjesme...


Neka vam je BISTRO i sretan dan Državnosti....